Sentō ili javna kupališta u Japan dolaze iz drevne Kine, zajedno s budizmom. Prva kupališta stoga treba povezivati s religioznim obredom kupanja koja su se odvijala u svetištima i bila privilegija isključivo za svećeničku kastu uz praksu dopuštanja kupanja i bolesnicima. Sredinom XII. stoljeća običaj kupanja usvojili su i svi carski dvorjani te ostale više klase japanskog društva.Prvi komercijalni sentō dostupan svakome otvoren je već u XIII. stoljeću. Pokazivanje golog tijela uz vruću vodu obavezno je asociralo na seks pa ne trebaju čuditi da se japanski tip tradicionalne prostitucije nazivao mizu shōbai, odnosno vodeni biznis.

Čak i neki suvremeni tipovi japanske prostitucije (npr. soapland) vuku porijeklo iz ovog perioda. Kupališta koja nisu željela poveznice s ovakvim tipom posla počela su odvajati muške od ženskih kupača, bazeni su bili razdjeljeni visokim zidom, a na ulazu u odjeljke postavljeni su nadglednici.S dolaskom novijih vremena sentō kupališta postajala su prostranija, svjetlija, a prvobitni materijal izrade bazena od drveta zamijenjen je kamenom i keramikom. Kupališta su i dalje bila omiljeno mjesto muškaraca koji su voljeli promatrati gola ženska tijela, pa se opadanju broja kupačica doskočilo izborom iskusnijih žena za nadglednice. Odvojeni su ulazi, a ukoliko to nije bilo moguće, uspostavljene su satnice kada se kupaju muškarci, a kada žene.

U većini je kupališta zabranjen ulaz yakuzama, ovaj običaj zadržao se i do sadašnjeg razdoblja pa ni danas ne možete ući ako imate tetovaže.Mlađa populacija današnjih Japanaca manje koristi sentō kupališta, djelomično i zbog nelagode pokazivanja golog tijela u javnosti, ali i zbog prihvaćanja zapadnjačkog načina kupanja u malim, modernim kupaonicama, također prilagođenima kupanju i na tradicionalni japanski način. Iako zanimanje za sentō kupališta opada, drugi tip zajedničkog kupanja nikad nije izašao iz mode. Radi se o onsen kupalištima na termalnim vodama, sličnim našim toplicama, no o njima nekom drugom prilikom.

Kako na kraju izgleda kupanje u sentō kupalištu? U samo kupalište možete ući sa svojim sapunom, šamponom i ručnicima, a možete ih i iznajmiti kod nadglednika. Nakon što imate sav pribor ulazite u svlačionu s malim pregradama u koje stavljate odjeću. Skidate sve sa sebe i potpuno goli ulazite u sljedeći prostor, noseći samo posudu s priborom za kupanje. Sada ste u kupaonici, slavine s tuševima su nisko, poredane na udaljenosti od dva metra, ispred njih su male sjedalice koje podsjećaju na naše kahlice. Na njima sjedite dok se namočite vodom, detaljno nasapunate i isperete.

Nakon što ste potpuno maknuli pjenu s kose i sapunicu s tijela ulazite u bazen. Učinite to polako jer se Japanci kupaju u vreloj vodi. Kupanje u bazenu je ustvari opuštanje u ležećem ili sjedećem položaju. Ukoliko niste sami nemojte buljiti u ostale kupače, možete pričati s njima, ali kontakt bilo kojim dijelom tijela nije uobičajen. Ne postoji neko točno određeno vrijeme koliko se smijete izležavati u bazenu, no nemojte za prvi put ostati toliko dugo da zaboravite kojim putem ste došli. Ipak se trebate još jednom goli prošetati do svlačionice.