Naime prijeteće iseljenje supružnika iz doma u Žarovnici nedaleko od Lepoglave posljedica je neizmjerno bolnijeg događaja iz 2001. koji im je zauvijek promijenio život: te je godine njihov sin jedinac pištoljem ubio profesora, a zatim i sebe u dvorištu varaždinske Srednje rudarske i kemijske škole.

U godinama koje su uslijedile udovica ubijenog profesora i njezina djeca sudskim su putem uspjeli ishoditi naknadu štete, a epilog bi mogao biti iseljenje supružnika Kostanjevac iz doma koji su zapravo gruntovno već izgubili. Kako je do svega ovog došlo, prvi put javno govore gotovo trinaest godina od zacijelo najtragičnijeg događaja u novijoj povijesti hrvatskog školstva.

'Josip je završavao drugi razred srednje škole. Prvi je prošao bez većih problema, iako je dvije negativne ocjene ispravio tek pred kraj. U drugom je razredu također popustio, osobito u drugom polugodištu. Na kraju prvog polugodišta uspio je ispraviti negativnu ocjenu iz geografije, ali u drugom nije', prisjeća se Josipova majka Nada koja sve to tumači promjenom školske sredine, odnosno dobi 16-godišnjeg sina.

Iako se izvještavalo da je Josip imao probleme zbog škole i da mu je prijetilo ponavljanje razreda, njegov otac naglašava da mu doma nikada nisu pravili probleme zbog ocjena i da za to nije bilo potrebe jer je bio prosječan učenik, odnosno nikada nije išao na popravni.

'Upravo zbog toga Josipu je vjerojatno vrlo teško palo to da bi na kraju drugog razreda mogao ići na popravni. Stoga je nekoliko dana prije kraja nastave više puta molio profesora iz geografije da ga pita za prolaznu ocjenu. Priliku je dobio zadnji sat nastave. Profesor mu je postavio samo jedno pitanje: gdje je rijeka Cetina? Josipu se činilo da je u pitanju grad Rijeka, pa je krenuo u tom smjeru, nakon čega mu je rečeno, kako smo čuli, da neće dobiti pozitivnu ocjenu, a jedinica je zaključena još četvorici učenika', veli otac dodajući da bi možda sve bilo drugačije da istog dana jedna odlikašica iz nižeg razreda nije zatražila izlazak pred komisiju kako joj geografija ne bi kvarila prosjek.

Da se sprema učiniti nešto strašno, Josip nije ničime pokazivao roditeljima koji su se desetak dana prije kraja nastave raspitivali u školi za ocjene i prolaz te poticali sina na učenje, pa je tako Josip dobio najveću ocjenu u razredu na testu iz matematike, zbog koje je išao i na instrukcije.

'Kada je u četvrtak, dan prije tragičnog događaja, došao doma, pitala sam ga za zemljopis jer smo znali da mu je to jedini problem. Rekao mi je da je dobio dvojku, a ja sam dodala 'hvala bogu da si se izvukao'. Zatim me zamolio: 'Mama, pripremi mi pizzu za večeru. To su mu bile zadnje riječi te večeri uoči tragičnog dana', prisjeća se Josipova majka koja je od tada na lijekovima, baš kao i otac.U petak 8. lipnja 2001. Josip je pričekao profesora na ulaznim vratima i još jednom zamolio da ga ispita, ali bezuspješno, tvrdi njegov otac.'To je vidio jedan zaposlenik škole, kao i djelatnica Tiska. O tome se međutim nije govorilo, a bilo je i propusta kod utvrđivanja okolnosti onog što nam je zauvijek promijenilo život, posebice pretresa kojim nisu obuhvaćene poslovne prostorije u kojima je bio pištolj u zaključanoj kaseti', tvrdi otac u čiju je vojničku kasetu Josip provalio rezanjem lokota kako bi došao do nelegalnog pištolja s kojim je pucao u profesora, a zatim i u sebe.Udovica i djeca pokojnog profesora pokrenuli su protiv supružnika Kostanjevac postupak za naknadu štete.

Sud je utvrdio da oružje nije bilo primjereno čuvano niti je dijete odgajano na način da bi razvilo 'adekvatan odnos prema oružju', iako majka nije ni znala da suprug ima nelegalan pištolj. Usprkos tome, oba supružnika proglašena su krivima i morali su solidarno platiti svakom od tužitelja po 100 tisuća kuna uvećano za kamate te mjesečnu rentu jednom od tužitelja.Kako to nisu mogli, ovršeni su im kuća, gospodarske zgrade i oranice. Prije dvije godine ove su nekretnine za trećinu vrijednosti prešle u vlasništvo tužitelja jer nitko nije bio zainteresiran za kupnju na javnoj dražbi. Budući da se supružnici nisu iselili, dobili su još račun za najamninu od nekoliko desetaka tisuća kuna.

Na ishod sudskih postupaka žalili su se svim sudovima u Hrvatskoj, uključujući Ustavni, ali bezuspješno, pa su se 2009. obratili i sudu u Strassbourgu. Premda je od tada prošlo gotovo četiri godine, presude još nema.'Poslali smo i požurnice preko našeg odvjetnika, ali uzalud. Bojimo se da će prije biti naša deložacija, iako je nova rasprava u postupku za naknadu štete zakazana za 20. veljače. No ne predstavlja nam to najveću bol. Bio sam klesar i znao sam viđati grobove djece. Nikada se nisam mogao staviti na mjesto njihovih roditelja, a sada s time moram živjeti. To ne bih htio nikome na svijetu', veli Josip Kostanjevac, sudionik Domovinskog rata, koji danas zbog niza bolesti pije više od dvadeset tableta dnevno, a ništa bolje nije ni njegova supruga Nada.