Već šestu godinu zaredom zagrebački MSU u kompi s T-Hrvatskim Telekomom organizira natječaj s popratnom izložbom koji se neslužbeno percipira kao presjek ponajboljih godišnjih dostignuća na području hrvatske suvremene umjetnosti.

Ovogodišnje izdanje, na kojem su predstavljeni radovi 38 umjetnika, subjektivno sagledavajući, možda je najjače iz posljednjih nekoliko godina, doduše bez pojedinaca koji bi se izvrsnošću istaknuli i nadmašili ostale kao nekih proteklih godina, ali sa zavidnim brojem radova na visokom nivou promišljenosti i produkcije.

Jasan, no realno zbilja apstraktan pojam suvremene umjetnosti rezultira presjekom širokog dijapazona autorskih izričaja i djelovanja koji koketiraju s gotovo svim disciplinama umjetničkog izražavanja danas, od slikarstva, fotografije, suvremene skulpture i prostornih instalacija, preko performansa i zvučnih te video instalacija do (samo jedne) interaktivne instalacije.

Pučki rečeno – na izložbi t-ht@msu zasigurno će svatko pronaći favorita u okrilju vlastitih senzibiliteta, barem par radova (a vjerojatnije i desetak) koji će vas dojmiti i, kao što to izložbe tradicionalno umiju, dati vam injekciju vjere da u ovoj državici još ima onih koji znaju i ne boje se razmišljati.

Ogromna zamjerka postavu izložbe ide činjenici da radove ne prati tekstualni elaborat, pa ako se niste prethodno pripremili sagledavanjem svih izabranih radova na muzejskim web stranicama ili ih niste već nekad negdje ranije vidjeli, za pojedine radove nećete imati pojma o čemu se tu točno radi.

Previd organizatora u ovom je kontekstu potpuno nejasan, jer kao dan je jasno da neki projekti bez kratkog obrazloženja ili stava autora na prvu definitivno ne funkcioniraju.

Generalno sagledavajući, možda najjaču struju ovogodišnje izložbe drže video radovi (možda upravo iz razloga što za iste tekstualna obrazloženja nisu potrebna), segmenti izložbe za koje uvijek treba odvojiti najviše vremena. Njihov nezahvalan koncept trajanja, u suprotnosti sa znatno direktnijom komunikacijom fotografija, slika ili prostornih instalacija, u postavima s više desetaka radova se često izgubi, no na ovogodišnjoj izložbi upravo oni bi vam trebali biti dominanta razgledavanja.

Fantastičan i umjereno satiričan 'Proglas o neuspjehu' Petra Buntića, koreografski, kadrovski i kostimografski perfektan video 'Sivo' Irme Omerzo, vizualno autoritativan i fotografski prekrasan rad 'Prebivalište praznine' Tanje Deman te fenomenološki i sociološki aktualan uradak 'Turbo' Davora Mezaka i Marka Čubrila, kao i preostali video radovi, uključujući legendarni Martinisov razgovor sa samim sobom, neosporno su jamac za nikada kvalitetniju produkciju video stvaralaštva koje potpisuju autori koji djeluju na različitim disciplinama.

Slikarsku perjanicu izložbe nose osobno favorizirana ulja na platnu 'Tvornica' generacijski istaknute slikarice Martine Grlić, ali i karakteran slikarski stav manifestiran kroz gigantski poliptih Ivice Malčića. Formalno gledajući ušminkano uramljene slike, no zapravo zabavni, ironični i duhoviti gobleni, 'Dvoboji' Lane Stojićević te 'prački prepuna' instalacija '2012' Alema Korkuta koja flankira sam ulaz u preostali postav, radovi su koji će možda najlakše i na prvu najdojmljivije, ali i poprilično originalno, iskomunicirati svoje koncepte.

Fotografske snage na izložbi predvodi Jasenko Rasol sa svojim statičnim fotografijama trošnog zagrebačkog velesajma, no konceptualno i tematski mu ipak kontrira mlađi kolega Neven Petrović svojim Billboardima – meni osobno jednim od boljih projekata suvremene hrvatske fotografije unazad par godina.

Izvan samog galerijskog prostora izlaganja postavljeno je nekoliko radova od kojih je zasigurno najupečatljivija audio instalacija Nenada Laktašića, koja evocira neke druge, u ovom sivilu potrebne ambijente Mediterana kroz snimljena glasanja cvrčaka. Identičan zvukovni zapis glasnim malih stvorenja pratio je uvodni glazbeni broj albuma 'Maxon Universal' TBF-a od prije desetak godina, pa se originalnost Laktašićeva uratka, bez obzira na zbilja moćan medij teleportacije na neko drugo (sunčanije i toplije) mjesto, čini nepostojana.

Hrabri, glasni, angažirani, punokrvni i fantastično tematizirani i realizirani autorski radovi, kolektivno pulsirajući snagu domaćeg suvremenog izričaja, postavljeni su tradicionalno unutar prostora muzeja čije se slovo S iz naziva, osim u izboru radova aktualne izložbe i postava, ama baš niti po jednom drugom elementu njegova djelovanja ne percipira.

Djelujući kao neki kolektivni performans nezainteresiranosti i stagnacije, gdje svi akteri prostora - zaposlenici info pulta, caffea, garderobijerke i čuvari izložbe, djeluju kao umorni, nevoljki i nimalo zainteresirani ansambl koji sivo betonsko zdanje, nikad potpuno popunjenog potencijala, vode upravo u obrnutom smjeru negoli njegov predodređeno ime sugerira.

Uzmem li u obzir činjenicu da je posljednja internacionalna lokacija suvremene umjetnosti na kojem sam bio pariški Palais de Tokyo, to dodatno MSU stavlja u mat poziciju zadovoljavanja mojih (visokih) kontekstualnih apetita. No pretenzije da bude Pariz nemam, već bi bilo dobro da barem komunicira, pulsira i odiše energijom, suvremenošću i akcijom - svim onim što ljudi čiji su radovi izloženi u prostoru tog istog muzeja imaju.

Na kraju krajeva – da u nedjeljno popodne, u periodu trajanja izvrsne izložbe najboljeg od domaće suvremene umjetnosti makar vrvi ljudima, odiše urbanitetom, kao donekle živ kontrapunkt dijagonalno prepunom šoping centru.

Umjesto fluktuacije, cike i žamora ljudi, muzejom se prolijeva neko zastrašujuće sivilo, sugerirana depresija, suburbijska praznina i problematična tišina koju tek djelomice razbijaju oni gore spomenuti cvrčci.

Urbani karakter daju mu tek klinci na skateovima koji žongliraju po prilaznim stepenicama zgrade muzeja, i to je izgledno jedina poveznica s Palais de Tokyom.
Da ni njih nema, eksterijeri, a i interijeri još uvijek najnovije (i daleko najskuplje) građevine hrvatske kulture djelovali bi jednako lišeno prolaznika i života kao i obližnji zapušten i poluprazan Velesajam, zabilježen na Rasolovim fotografijama.