Prvi slučajevi ebole zabilježeni su 1976. godine, kad je virus istodobno pogodio Sudan i Kongo, u kojem izvore rijeka po kojoj je bolest i dobila ime. Sve do 2013. godine zaraženo je manje od tisuću ljudi godišnje, no u prosincu te godine u Gvineji se pojavila nova varijacija bolesti koja je proširila zarazu na Sierra Leone, Ganu, Liberiju i Nigeriju.

Ponovno se pojavila prije dvije godine na istoku Demokratske Republike Kongo te je odnijela više tisuća života pa je Svjetska zdravstvena organizacija u srpnju 2019. godine proglasila epidemiju ebole globalnom prijetnjom. Kako za ovu bolest ne postoji cjepivo, već desetljećima zadaje glavobolje znanstvenicima te oni još uvijek traže biološki preparat koji pomaže u stvaranju otpornosti prema toj smrtonosnoj infekciji.

Virusna bolest ebola, poznata i kao hemoragijska groznica, rijetka je bolest ljudi i primata koja se širi kontaktom krvlju i drugim tjelesnim tekućinama, odnosno tkivom zaraženih ljudi i životinja, a vjeruje se da su joj prirodni domaćini i prijenosnici voćni šišmiši. Pored tropskih šišmiša, ebola je prema tvrdnjama znanstvenika prvenstveno zarazna bolest divljih životinja kišnih šuma, poput čimpanza, gorila, antilopa i svinja.

Virus se širi i tri mjeseca od oporavka

Ljudi se njome obično zaraze izravnim kontaktom s krvlju, izlučevinama, organima i drugim tjelesnim tekućinama zaraženih divljih, živih ili uginulih životinja. Interhumano širenje zaraze s čovjeka na čovjeka odvija se izravnim kontaktom s krvlju ili drugim tjelesnim tekućinama zaraženih osoba, bilo živih, bilo preminulih. Uz to, epidemiolozi su otkrili da se virus širi nezaštićenim spolnim odnosom s pacijentima do tri mjeseca nakon njihovog oporavka od bolesti.

Istraživanjem virusa znanstvenici su utvrdili da se ebola ne prenosi zrakom niti se virusom može zaraziti putem predmeta, osim ako su svježe kontaminirani krvlju ili tjelesnim tekućinama bolesnika. Nije moguće zaraziti se ni namirnicama ako nije riječ o mesu zaraženih životinja, a u potpunosti je isključen prijenos virusa kupanjem u bazenu.

Znanstvenici su pak umirili javnost i spoznajom da virus ebole ne prenose komarci.

Poučeni dosadašnjim iskustvima, epidemiolozi su ustanovili da je rizik izlaganja virusu ebole u uobičajenoj komunikaciji izrazito malen. Pritom ističu da je rizik zbog života ili putovanja u zaražena područja također izrazito malen, osim u slučajevima izravnog kontakta s tjelesnim tekućinama osoba oboljelih od ebole ili živih i uginulih životinja. Tijekom epidemije ebole povećan rizik od oboljenja imaju zdravstveni djelatnici koji se skrbe o oboljelima, članovi obitelji oboljelih, ali i svi koji ostvaruju bliski kontakt s oboljelima ili umrlima. Stoga je nužno da zdravstveni djelatnici nose sve propisane zaštitne mjere poput zaštite za oči, respiratora, skafandera, nepropusnih pregača i dvostrukih rukavica te da poštuju procedure postupanja s oboljelima.

Najduže zadržavanje u spermi

Proučavanjem ponašanja virusa ebole znanstvenici su utvrdili da je on izrazito osjetljiv u vanjskoj sredini te da se uništava sapunom, dezinfekcijskim zrakama ili sušenjem. Također je ustanovljeno da se pranjem rublja kontaminiranog tjelesnim tekućinama u perilici rublja uništava virus koji živi vrlo kratko i na površinama izloženim suncu. Proučavanjem ebole posljednjih četiri desetljeća epidemiolozi su otkrili da je bolesnik zarazan cijelo vrijeme prisutnosti virusa u tjelesnim tekućinama, a potvrđeno je da se najduže zadržava u spermi, i to do tri mjeseca nakon ozdravljenja od bolesti čija se smrtnost kreće oko 60 posto.

Bolest iznenada započinje u razdoblju od dva dana do tri tjedna nakon izlaganja virusu pojavom povišene temperature, bolova u mišićima, slabosti, glavobolje i grlobolje. Nakon toga pojavljuju se povraćanje, proljev, osip i poremećen rad jetre i bubrega, dok se kod nekih bolesnika javljaju i obilna unutarnja i vanjska krvarenja. Svjetsku zdravstvenu organizaciju posebno brine to što ne postoji poseban postupak liječenja za ebolu niti postoji način razvijanja imuniteta za bolest pomoću cjepiva jer ono još uvijek nije razvijeno. Zaraženim osobama obično se daje oralna rehidracijska terapija u obliku slatke ili slane vode za piće ili intravenozne tekućine, a kako se bolest pojavljuje iznenada i sporadično, nemoguće joj je stati na kraj, baš kao i koronavirusu, za koji su istraživanja efikasnih lijekova i cjepiva još uvijek u tijeku.