Lijepi dani, sunce, djevojke u ljetnim haljinama volim. Sve je zazelenjelo doslovno preko noći, jedan je dan sve još bilo u sivom, zimskom ozračju i samo su najveći optimisti mogli među prvim stidljivim pupoljcima prepoznavati znakove nadolazećeg proljeća, a već je sutradan puki odlazak po kruh i mlijeko bio nekako drukčiji; svjetlo pod novim kutom, davno neviđenim, i sva ta stabla koja je opet lijepo primjećivati. Serotonin kao rezultat vanjskih okolnosti opet se vrati u igru i čovjek počne drukčije razmišljati, to je neminovno.

Sve je nekako lakše i opuštenije. Čak i ako nije tješiš se da jest. Barem ne sniježi po tebi dok čekaš tramvaj. Ako ljudima i kaplje iz nosova, to je od alergije koja nije zarazna, za razliku od one nove gripe. Kada se vraćaš doma nakon izlaska usred noći ili u ranu zoru, više ne pokušavaš gurnuti ruke još dublje u džepove, već udišeš onaj miris za koji ne znaš odakle točno dolazi, ali si potpuno siguran da je točno to miris proljeća, točno to i ništa drugo.

U takvoj uglavnom poticajnoj atmosferi počnu se propitivati i neke stare navike. Možda ne zato što bi bile loše i njihova je prava priroda odjednom, na suncu, postala očita, već zato što novi kontekst nameće i novu logiku. Nešto što prije mjesec dana nije bilo moguće sada jest, nešto o čemu smo sanjarili u smrdljivim i pregrijanim sobama sada je tu, iza vrata.

Jedna od takvih navika je i ispijanje kave ili koje druge tekućine u kavani. Čista inercija. Sve dok se ne zapitaš što to kavana nudi, a klupica u parku ne. Izbor nije jednostavan, daleko od toga, ali sada postoji i to je ipak najvažnije.

Što će reći susjedi?

Možda je moje stavove dobrim dijelom i potpuno nepovratno formiralo i odrastanje na surovim ulicama Novog Zagreba gdje je bilo potpuno legitimno provoditi vrijeme na klupama u parku ako si klinac ili umirovljenik, sve ostale kategorije su se u tim prilikama promatrale podozrivim okom. Dva tipa u ranim tridesetima koji sat vremena sjede na klupi u parku odmah su sumnjivi, bez razmišljanja. Ili puše nedopuštene supstance, ili se opijaju, ili nemaju gdje drugdje biti, a morali bi imati negdje biti, čak bi negdje trenutno MORALI biti -  pa zar u ovoj državi nitko ništa ne radi?!

Kada biste vidjeli dvoje ljudi kako na klupi piju kavu, vjerojatno biste pomislili da iz nekog razloga nemaju dovoljno novca da je popiju u kafiću, kada bi ti isti ljudi pili pivo, bili biste uvjereni da nije riječ samo o osvježavajućem predahu, nego o početku pijanke, kada bi uz njih bila boca vina i mineralne, ne biste pomislili da su shvatili da za manje novca mogu popiti više, već da njihov kućni odgoj pokazuje ozbiljne propuste.

Nije stvar samo u dijelu grada u kojem sam odrastao, slično je svuda, u manjoj ili većoj mjeri, ali ja sam svejedno često na gradskim klupicama provodio vrijeme pijući svakakve tekućine i pritom se nisam zamarao time što će slučajni prolaznik misliti o meni. Time se, umjesto mene, bavio moj prijatelj zaposlen u državnoj instituciji u stalnoj strepnji da će pored nas proći njegov direktor.

Nema kafića do zidića

Klupa u parku ima mnogo prednosti pred kafićem. Ima i kafić određenih prednosti, ali o tome nešto kasnije. Prva i najočitija prednost klupe jest da se ne morate odlučiti samo za jednu. Kada sjednete u kafić i naručite, gotovo je. Tu ćete biti sljedećih pola sata ili koliko vam već treba, a kavu nećete ostaviti nepopijenom čak ni ako glazba postane preglasna, ako uđe netko koga ne želite vidjeti ili ako konobari između sebe počnu igrati trule kobile. U parku ste slobodni, možete kavu početi na Zrinjevcu, a dovršiti je na Tuškancu. Ako sporo pijete, razumije se.

Usto, park je jeftiniji. OK, kava podrazumijeva coffe to go, ali sva su druga pića značajno jeftinija ako ih konzumirate bez posrednika. Sljedeća je velika prednost što sami birate idealnu poziciju i pogled za sebe, ne ovisite o slobodnim stolovima na terasi i o položaju terase na ulici. Sada će netko reći da zato ovisite o slobodnim klupama i njihovom položaju na ulici, ali iz moga iskustva, tu je uvijek bilo puno više toga što možete izabrati. I pogled je uvijek bio bolji i ljepši.

Možete se i osamiti što je u kavanama rijetka privilegija, a možete, ako vas je baš volja, ostati puno dulje nego što se planirali i nitko vas neće prijeko gledati zato što već satima niste naručili novo piće.

Ukratko, klupica pruža slobodu. No, slobodom, kao i svakom privilegijom, treba pametno raspolagati.

Jesam li te sit, kafano?

Osnovna prednost kavane pred klupicom jest komfor, dodir civilizacije. Tu je nekakav toalet, tu pepeo cigarete tresete u pepeljaru, a ne na pod i tu vas služe, pa ne morate sami brinuti baš za sve. No, možda i važnije od toga, u kavani ste okruženi ljudima koji su tu došli po istom poslu kao i vi, a to na većinu ljudi djeluje smirujuće, taj osjećaj pripadnosti krdu. Ovdje je WC, tu obavljamo nuždu; ovdje je kavana, tu pijemo kavu; ovdje je novi trgovački centar, tu ćemo potrošiti sav novac koji imamo/prosvjedovati dok ne promuknemo.

Pijenje kave u kavani daje vam određeni legitimitet da to radite. Na klupi vas možda netko pogleda čudno, što zaista jest minimum neugode, ali krajnje nepotreban minimum. Popiti pivo u kafiću može značiti da ste žedni, popiti ga na klupi pretvara vas u alkoholičara.

Često sam razmišljao kako bih, da kojim slučajem živim u nekom gradu uz more, u birtije odlazio samo u rijetkim i posebnim prilikama. Ne bih imao potrebe. Uvijek bih tražio komadić obale za sebe i svoje prijatelje. Za mene nema veće sreće od bivanja u blizini mora iako znam da i to s vremenom dosadi, ali iz zagrebačke perspektive vrlo bih rado zamijenio sve kao kul birtije za komadić rive čak i prije nego što je ugrađen kolektor.

I, kamo ćemo onda?

Potpuno je jasno da ponekad nemate izbora. Poslovni sastanak sigurno nećete obaviti na klupi u parku (Ili hoćete? Kakvim se vi to TOČNO poslom bavite?), a prijateljev rođendan koji uključuje dvije gajbe piva, raštimanu gitaru i nogometnu loptu nećete provesti u kafiću, ali kada je u pitanju opuštena i neobavezna kava, vrijedi razmisliti o tome gdje ćete je popiti.

Kafić jest linija manjeg otpora, dolazak na gotovo. I jedan od boljih primjera da linija manjeg otpora ne mora nužno biti loša. Ali samo zato što nešto nije loše ne znači nužno da je dobro. S druge strane, razmislite kada ste posljednji put u odrasloj dobi proveli malo više vremena u parku, u vlastitom gradu.

Neki prijatelji mi kažu da im popiti kavu u parku nije prava stvar, da to baš mora biti kafić. Razumijem taj osjećaj, ali vjerujem da se i s njim može i treba boriti. Kada na kavama po parkovima počnem sretati onoliko poznatih koliko ih znam vidjeti za špice na terasama kafića, zbilja ću pomisliti da je svijet napravio jedan malecki korak prema tome da postane dobro mjesto.