Ove riječi govori nam Splićanka Senka Klarić dok sjedimo i ćakulamo na suncem okupanoj Zapadnoj obali. Napisane na papiru možda zvuče pretenciozno, ali u stvarnosti savršeno pašu uz ovu humanitarku i volonterku. Kakvi ti ljudi obično bivaju, i ona je skromna, prizemljena i poprilično samozatajna: čak pomalo zazire od medija, ali je svjesna da su upravo oni ključan dio uspjeha i zato pristaje na kratku seansu s tportalovim fotoreporterom.

Zasluge gura dalje od sebe, a posla se rado prihvaća - kao što, rekli smo, pravi humanitarci obično čine. Ali to nas ne sprečava da priču o njoj započnemo jasnom, konkretnom i brutalnom istinom: u posljednjih desetak godina Senka Klarić promijenila je točno četiri stotine osamdeset i jednu dječju sudbinu.

Sudbinu koja je u startu imala sve predispozicije da bude tužna, tmurna i nesretna. Ali eto, nije takva ispala. Nije joj bilo dozvoljeno.

'I tako, prije desetak godina suprug i ja vodimo kćer na modnu reviju, a nastupala je tada u plesnoj grupi koju je vodila Kristina Đanić, žena pjevača Giuliana. Mala pleše, a ja shvatim da reviju zapravo nose djeca iz Maestrala, splitskog doma za nezbrinutu djecu. Okrenem glavu i ugledam ravnateljicu Editu Maretić, školsku kolegicu koju nisam vidjela valjda petnaest godina. 'Edita, daj javi se ako ti mogu nekako pomoći', kažem joj na rastanku i to je bilo to. Sva sreća, nazvala me tjedan kasnije', prisjeća se naša sugovornica.

Puno instrukcija, dva sloma i - akcija

Za nju je to bio početak nevjerojatnog putovanja. Ekonomistica s radnim mjestom u Hrvatskoj pošti za koji dan pojavila se u Maestralu, sjela za stol i počela davati repeticije djeci. Valjalo je pomoći im svladati gradivo, ispraviti pokoju jedinicu, malo pogurati kako bi školski dani prošli s manje stresa i više uspjeha. Nakon radnog dana u Pošti jurila bi u dom u Šižgorićevoj ulici, a kada bi djeca bila u popodnevnoj smjeni - evo, sad valjda može to priznati - katkad bi kroz jutro kliznula s posla i odradila kakvu lekciju iz decimalnih brojeva, izohipsi, atoma i molekula, čega već.

'U tom trenutku nije bilo većeg uspjeha od vijesti da je neka jedinica ispravljena, da je kontrolni dobro napisan, da je zaključna ocjena veća nego prije. Sve dok ta djeca nisu počela otvarati svoje duše i pričati mi svoje životne priče: tu sam se, priznajem, slomila. Niti sam educirana za takvu vrstu razgovora - kvragu, ja sam ekonomistica! - niti znam što napraviti, kako se postaviti. Da ih pustim da pričaju i plaču? Da ih tješim? Da skrenem priču? Nemam pojma', polako nam opisuje emocionalni vrtuljak na kojemu se našla.

I da, slomila se: uzela je desetak dana kako bi sama sebe poštedjela te traume, nastavila sa svojim uređenim životom, trčala Marjanom i guštala s prijateljima. Savjest je svejedno radila, nikako se nije mogla opustiti. I kada je nešto kasnije spazila bivšeg štićenika ovog doma kako spava na klupici u parku, jer nesretnik nije imao kamo, drugi put se slomila.

E, to je bila sudbina koju je naumila promijeniti.

U to doba socijalni sustav u Hrvatskoj nije se mogao pohvaliti velikom humanošću, nisu bile razvijene stambene zajednice i drugi oblici pomoći kojima bi se domsku djecu nježno i obzirno lansiralo u stvarni život: nakon osamnaestog rođendana često ih se, sa zavežljajem u rukama, naprosto poslalo na ulicu. Na onu klupicu u parku.

'Sjela sam za računalo i napisala deset mailova. Naljutila sam se. Pisala sam gradonačelnicima okolnih gradova i tražila rješenje da se takve situacije više nikada ne ponove. Vjerovali ili ne, s devet adresa odmah sam dobila pozitivne odgovore. Prva je, sjećam se, bila tadašnja šibenska gradonačelnica Neda Klarić: u životu nisam ni vidjela tu ženu, slučajno nosimo isto prezime, a tek kasnije doznala sam da je po profesiji socijalna radnica. Jedan po jedan javljali su se onda Solin, pa Omiš, pa Knin, pa Split…', opisuje nam.

Njen koncept zapravo je bio jednostavan: tražili su se sponzori koji će za nezbrinutu djecu uplaćivati policu osiguranja kako bi na osamnaesti rođendan raspolagali kolikom-tolikom svotom novca, recimo s pedesetak tisuća kuna. Za mlađu djecu uplaćuju se manji iznosi dulje vrijeme, za stariju treba potegnuti malo ozbiljnije. Ukupno, na svako ime do punoljetnosti treba uplatiti oko šest tisuća eura.

Vrlo brzo sva djeca - njih šezdesetak iz splitskog Maestrala, onih koji u domu nisu samo povremeno i na koje je uputila ravnateljica - bila su osigurana.

'I onda me zovu iz osiguravajućeg društva i pitaju kome će isplatiti proviziju. Stresla sam se, užasnula: pa neće valjda netko zarađivati i na ovome, ja pogotovo? Došao je trenutak da se sve to osmisli do kraja, strukturira, učini trajnim. Alarmirala sam svoju firmu i tako je nastala zaklada Vaša pošta', kaže nam Klarić.

I da skratimo priču, ovog vikenda doguralo se do četiri stotine osamdeset prvog štićenika, osmogodišnjeg dječaka smještenog u domu u Lipiku.

Donator po donator, firma po firma, od istoka Slavonije do Pule i od Međimurja do Dubrovnika, nijedan dom nije preskočen. Kako stiže zahtjev kojeg ravnatelja, Senka ga rješava: baš dok razgovaramo ugovara još dvije police osiguranja. Puno djece ulazi u sustav i izlazi iz njega pa nije jednostavno pratiti sve to, ali uglavnom - projekt fino jedri naprijed.

Dakako da je bilo i problema: pravi napadaj panike obuzeo ju je kada su njeni prvi donatori nakon nekog vremena dobili rješenja da na uplaćene police osiguranja moraju još platiti porez državi. Krenula je nova akcija lobiranja na čijem je koncu premijerka Jadranka Kosor potpisala odluku da se ovakve akcije oslobađaju nameta. Bio je to, koliko se pamti, njen zadnji potpis u Banskim dvorima.

Slučaj mladog torcidaša sve je fino regulirao

'A i mi smo napredovali, što ćeš: sjećam se dvojice braće koja su napunila osamnaest godina i isplaćen im je novac. Prvi je bio racionalan i štedio, a drugi je odmah otputovao na gostovanje s Hajdukom u Španjolsku i sve srajbao. 'Teta Senka, bio sam kralj', kazao mi je kad se vratio doma, kod brata. 'Neka si, kralju', odgovorila sam mu. Onda smo uveli da se novac ne isplaćuje jednokratno nego rentno, po otprilike dvije tisuće kuna u dvije ili tri godine', smije se sugovornica tportala.

Zaklada Hrvatske pošte ipak je fleksibilna pa katkad 'oslobodi' novac za polaganje vozačkog ispita, adaptiranje stana ili medicinski zahvat, ali od slučaja mladog torcidaša sve je fino regulirano. Nezbrinuta djeca nešto sigurnije uplovljavaju u odrasli život i sada, objašnjava nam upraviteljica Klarić, šire svoju akciju i na domove za odgoj diljem Hrvatske. Ima tu kandidata, itekako.

'Novac je bitan, ali nema tih para koje mogu nadomjestiti onaj osjećaj zadovoljstva nakon što pomogneš nekome. Naši donatori valjda su najbolji dokaz: u pravilu se potrude pomoći pronaći posao svom 'kumčetu', ponekad ga još godinama prate. Kvartet Rucner svake godine pozove jedan dječji dom na svoj koncert u Lisinskom, na kojemu jedno dijete otpjeva pjesmu u posebno prilagođenom aranžmanu. ACI ih redovito poziva na jedrenje… Divni su to ljudi', kaže nam Klarić.

'A Croatia osiguranje zaslužuje baš posebno priznanje: od početka su naš pouzdan partner i oslonac, kako zakladi, tako samoj djeci, u svakom pogledu: operativnom, financijskom, ali i ljudskom. Doniraju nam svaku desetu policu osiguranja, filantropi su u punom smislu te riječi', dodaje ona.

Za četiri stotine osamdeset prvog štićenika, malenog Mislava iz Lipika, sponzore je pronašla u udruzi Bilo srce - koju su osnovali Hajduk, njegovi članovi iz Našeg Hajduka i navijači iz Torcide. Izbor je zapravo bio logičan jer Mislav voli paradirati u dresu splitskog kluba, a vikend-posjet Poljudu bio je početak jedne od bezbrojnih dirljivih navijačko-humanitarnih priča i zabilježile su ga kamere HRT-a. 'Upoznali smo se, ali još je važnije to da je u nama dobio prijatelje koji će ga pratiti cijeli život', objasnit će tajnik Bilog srca Darko Čop.

Kuma Senka Klarić sve to gleda i upadljivo se izmiče, makar ukupnih 21 milijun kuna - koliko je u deset godina transferirala od dobrih ljudi potrebitoj djeci - ne ide u prilog njenoj samozatajnosti. 'Ma nisam ja bitna, bez sponzora i volontera ne bi bilo ničega', veli ona i apelira da je ipak previše ne ističemo.

Ali mi baš hoćemo. Senka Klarić jedna je od onih ljudi koji mijenjaju sudbine.