Opet je Željko Kerum izazvao sablazan i zgranuto čuđenje, ovoga puta u Stankovićevoj 'Nedjeljom u 2', a bogami je čovjek veletrgovački izdašno dao štofa za to. Proglasio je srpske ženike apsolutno nepoželjnima u svojoj familiji, a srpska i crnogorska poduzeća u Hrvatskoj nepoželjnima, opatrnuo političke protivnike kao 'lajavce', izračunao analizom prezimena da je među novinarima 70 posto Jugoslavena... I tko bi nabrojio sve te verbalne brabonjke.

Ali, ipak više od tog baleganja pred stotinama tisuća gledatelja čudi čuđenje preneražene javnosti (koja je, ne budimo djeca, još donedavno podnosila ovakve dijareje kao normalno pražnjenje nacionalno osjetljivijih tipova). Pa, majku mu, to je isto kao da sedamnaesti, osamnaesti put čitaš knjigu napetih zapleta i svakoga puta na istim mjestima jednako trneš i hukćeš od uzbuđenja.

Želim, naravno, reći da je Kerum pročitana knjiga, u kojoj ovaj splitski hahar jeste glavni lik bez kojeg ona ne bi mogla biti napisana, ali ne i njen autor, bez kojeg bi to bilo moguće još manje. Tko je autor? Razumije se, to su glavešine iz odnedavno suparničkog stranačkog plemena, HDZ-a, koji se sada skrivaju po splitskim kalama da se ne bi otkrilo da su baš oni njegovi politički očevi.

Ali to se sakriti jednostavno ne da. Uostalom, iz HDZ-a mu stavljaju na dušu samo da je Split pretvorio u privatnu prćiju svojeg poslovnog carstva, iako su i oni to radili kada god i koliko god je bilo moguće. A prešućuju sav onaj zvjerinjak šovinističko-rasističkih izjava koji su oni pustili s lanca, da bi ih Kerum sada samo papagajski ponavljao, kao što su to činili i nebrojeni prije njega.

Tome je, avaj, nesebičan prilog dao i dio intelektualne kreme Splita, koja se, doduše, grozi Kerumovog antisrpskog 'kerovanja', ali na način koji tom kerovanju daje placet jedva išta manje nego u prethodnom primjeru. Napadaju ga, naime, kao gorštačkog dvonošca iz okolice Muća, 'čobana' koji je poput nekog vlaškog Avara pregazio Split po onoj 'divlji otjeraše pitome'. Oni će, naravno, reći da tu nema nikakvog šovinizma i, razumije se, grdno pogriješiti.

Ako misle da je frktanje katoličkog Splita protiv katoličkog zaleđa benigno u odnosu na huškanje katoličkih Hrvata protiv pravoslavnih Srba, imaju pred nosom primjer koji to otprva ruši. Barbarstvo između Hajdukovih i Dinamovih navijača nije ništa manje nego nekada između Dinamovih i Zvezdinih. Imaju, dođavola, ako i to treba reći, i primjer oba svjetska rata koji se glavnim dijelom nisu dogodili među narodima različitog, nego istog vjerskog i civilizacijskog kruga.

PROSTAKLUK SE RAĐA IZ POZICIJE MOĆI

Drugo zbog čega čudi toliko čuđenje nad Kerumovim primitizmom tiče se njegova bogatstva. Njegovi splitski i drugi protivnici uvjereni su da ga je on zgrnuo na neotesanom morlačkom nasilništvu i prostakluku. Krivo, dragi moji. Upravo je obratno. Taj prostakluk i nasilništvo rodili su se iz pozicije moći koju mu daje status vodećeg regionalnog tajkuna, s tim da to nije neka ekskluzivno njegova osobina.

Jer kada on kaže da zapošljava toliko i toliko ljudi, i to s jasnim prizvukom da ih hrani, bez obzira na jadne plaće njegovih blagajnica, to je isto što je svojedobno govorio i Ivica Todorić (plaća još jadnije). Ali, eto, ovaj drugi slovi kao fini gradski gospodin, iako metode kojima je došao do kraljevskog imetka, uzurpiravši, recimo, Kulmerov dvorac, ne zaostaju za Kerumovim. Ni jednome ni drugome ne pada na pamet da je zapravo obratno, da te tisuće, desetine tisuća zaposlenih, ustvari hrane njih.

To je jedna od najuvjerljivijih maksima marksizma, iako je sada mala korist od toga. Hrvatski marksisti lijepo su znali elaborirati tko koga hrani dok je kapitalizam bio drugdje, ali kada je došao ovdje, što je bila prilika da ga izbliza još bolje izuče, netragom su negdje zbrisali. Ali, nema veze. I bez njih svatko kod zdravih očiju vidi da je hrvatski kapitalizam ušao u fazu aristokratske samodovoljnosti, usrdno podržane s vrhova vlasti. Pa, ako država stoji na usluzi kapitalističkoj eliti da ispod žita povećava ionako golem imetak, zašto bi bio problem ako se ovoj tu i tamo otme nekakav prostački nestašluk. Pa, bože moj, i poneki ustašluk.

Zato čovjek mora pozdraviti brojne osude na račun Keruma, pa i neka razmišljanja (Jurica Malčić) da bi trebalo vidjeti je li njegov televizijski nastup sudski utuživ. Ali ako se ostane samo na Kerumu, to je unaprijed promašena priča. Još gore, zaustavi li se metla javne i druge odgovornosti samo na njemu, još će se dogoditi da mu se podigne mučenički spomenik. Na koji će onda masovno hodočastiti sirotinjska raja koja je naivno povjerovala da je on njen spasitelj i hranitelj.

Samo bi još to trebalo.