Od SDP-a će se nesumnjivo distancirati i u formalnom i u neformalnom smislu, što će vodstvu ove stranke ni krivom ni dužnom - nakon što joj je solidno pogurao rejting na samom početku izborne godine - također donijeti olakšanje. Napokon su sigurni da Milanović neće sudjelovati ni u kakvim stranačkim kombinacijama i čini se da je Davoru Bernardiću put otvoren.

Ako bismo bili slikoviti, radi se o nevjerojatnom postignuću - dok se HDZ-ovci kolju među sobom, a onda i s ostalim desničarima, kroz lokve krvi i zaobilazeći leševe prolazi razigrani šef SDP-a trčeći za balonom. Nitko ga ni ne vidi kao prijetnju.

Zoran Milanović pošteno je odigrao izbornu utakmicu i pošteno pobijedio: za razliku od protukandidatkinje konstantno je smanjivao očekivanja i naglašavao ograničene predsjedničke ovlasti, obećavao 'normalno' i tumačio da se 'ništa bitno neće promijeniti'. U kombinaciji sa superiornim retoričkim sposobnostima i zahvaljujući serijski produciranim gafovima Kolinde Grabar Kitarović, ali i mobilizaciji ljevice zgrožene mogućnošću još jednog mandata osobe koja ih smatra 'krivim' dijelom Hrvatske, njegov trijumf je, zapravo, bio očekivan.

>>> Zoran Milanović je novi predsjednik Hrvatske! Nadjačao je Kolindu Grabar Kitarović s više od 100 tisuća glasova razlike

Na pitanje o tome je li i u kojoj mjeri pripitomljen mnogi će ipak prezrivo odmahnuti rukom i upozoriti da je tu previše strasti za politikom i da se teško može očekivati njegovo stajanje sa strane i svođenje na ceremonijalnu i protokolarnu figuru. Zapaprit će negdje, sigurno.

Mlađahni Zoran, od oca HDZ-ovca i zamjenika ministra u jednoj od prvih hrvatskih vlada, u SDP se učlanio tek 1999. godine. Prethodno se već bio zaposlio u Ministarstvu vanjskih poslova i krstario različitim međunarodnim misijama, od ratnog Azerbajdžana do mirnog Bruxellesa. Pobjedom koalicijske vlasti vraća se u Zagreb i postaje pomoćnik ministru vanjskih poslova Toninu Piculi, a nakon izgubljenih izbora snažnije se angažira u SDP-u i postaje član Glavnog odbora, nešto kasnije i glasnogovornik stranke. Legenda plasirana u to doba glasi da je Ivica Račan na samrti upravo njega predložio za nasljednika, te da se upravo na njega odnosila sintagma o 'mladim snagama' koje trebaju preuzeti stranku, što je kasnije više puta osporeno, no svejedno je imalo učinka: sa 150 glasova razlike on pobjeđuje Željku Antunović i osvaja SDP.

I potom gubi izbore: neiskusni Milanović nije imao kapaciteta ni vještine nositi se s HDZ-om i Ivom Sanaderom u naponu snage, sa zahuktalom mašinerijom s pozicije vlasti pogonjenom milijunskim iznosima iz crnih fondova i oštrom nacionalističkom retorikom, ali možda i zahvaljujući nejasnoj perspektivi i ponešto smiješnim plakatima na kojima zajedno s 'budućim premijerom' Ljubom Jurčićem pozira s uzdignutim palcem. Slijede četiri godine brušenja u Saboru, kamo i nije baš često navraćao jer ga od sjedenja, kazao je, 'bole prepone'.

Pa onda dobiva izbore, ovaj put porazivši već raspadnuti HDZ.

Milanovićev premijerski mandat pamti se po gotovo bezlične tri godine, čemu nije pomoglo mahnitanje najveće recesije u povijesti i pustoš u proračunu. Ljevica mu pamti čeprkanje po Zakonu o radu i smanjenje prava temeljem kolektivnih ugovora, kao i toleriranje 'šatoraša' i njihovog puzajućeg državnog udara - a pogotovo kasniji tajni sastanak s vođama prosvjeda i igranje na kartu 'majke lekarke', odnosno sviranje po nacionalističkim notama. Desnica mu je zamjerala frazu o 'slučajnoj državi' - makar je ona u kontekstu poplava bila itekako pogođena - te sve druge stvari koje desnica i inače zamjera svakome izvan HDZ-a.

A neutralnim građanima sasvim sigurno nije leglo njegovo tvrdoglavo inzistiranje na 'lexu Perković' i otvaranje fronta prema Angeli Merkel tik uoči ulaska u Europsku uniju.

Započeo je kamionski rat sa Srbijom, oštro reagirao prema Viktoru Orbanu, malo po malo stjecao epitet svađalice koji će se tek kasnije, protekom vremena, promijeniti u status energičnog političara. Do posljednje godine mandata stjecao se dojam da više energije ulaže u druženje s ekipom iz 'Pepperminta' poput Emila Tedeschija i Borisa Vujčića, nego što je pažnje posvećivao svakodnevnim problemima i države i građana. Ilustrativna za to je njegova začudna reakcija u razgovoru sa ženom kojoj je poplava odnijela sve u životu, kada je kazao da je 'i njemu jednom pukla cijev u stanu'.

I tada, godinu prije izbora, angažirao je famoznog konzultanta Alexa Brauna i povukao nekoliko efektnih poteza poput konverzije kredita u švicarcima ili donošenja Zakona o sportu, izrodio se u premijera koji izgleda kao da zna što čini i ne boji se odlučnih koraka. Bio je spreman za novi mandat.

Ali je izbore ipak izgubio. Tijesno, ali ih je izgubio. Povukao se iz SDP-a i ostavio stranku u kojoj su se sve do neki dan međusobno ogovarali i čerupali, dok je on 'otišao zaraditi ozbiljan novac'. Kaže da nije zgrnuo silno bogatstvo, premda je bio angažiran u tvrtkama bliskima umirovljenom generalu Ivanu Čermaku, zajedno s prijateljem i bivšim ministrom Antom Kotromanovićem, a navodno je radio i neke konzultantske poslove za vladu Albanije i druge klijente koje drži u diskreciji. Svojedobno su objavljene i neslužbene informacije da 'fantastično zarađuje' i diljem svijeta drži predavanja za koje dobiva honorare u rangu Tonyja Blaira, oko 20 tisuća eura po govoru. Navodno, kažu isti izvori, ni njemu samome nije bilo jasno zašto ga toliko plaćaju.

Posljednju verziju imovinske kartice ispunio je prije tri godine, kada se nakon izgubljenih izbora kratkotrajno vratio u Sabor: u njoj je upisan tek stan od 127 kvadrata, a nema ni automobila, ni štednje, ni dionica. Samo još kredit s preostalom glavnicom od 120 tisuća eura.

'Zoran Milanović osjeća da je biračima ostao dužan. Kada se 2007. pojavio na sceni, bio je mladi političar koji je obećavao. No, nakon tog početnog bljeska svoju je publiku godinama razočaravao, a izbore jedne za drugim gubio. Njegova politička ostavština je zapravo mizerna: nije proveo niti jednu reformu, iako je u Saboru imao većinu o kojoj premijeri danas mogu samo sanjati. Ulazak u predsjedničku utrku Milanović danas gleda kao priliku za popravni ispit. Još se osjeća dovoljno mlad da pokuša iz političkog gubitnika izrasti u spasitelja ljevice', kazala nam je prošle godine novinarka Slobodne Dalmacije Marina Karlović-Sabolić, autorica biografije naziva 'Milanović - mladić koji je obećavao' iz 2015. godine.

Bila je u pravu i dobro je predvidjela razvoj događaja: novi hrvatski predsjednik doista je uspio izrasti u spasitelja ljevice makar se prije izbora - a pogotovo nakon njih - ljevičarem ne želi čak ni formalno deklarirati. Sazrio je, kaže.