Prije nekoliko tjedana u 84. godini umro je Vladimir Braco Mušič, veliki slovenski urbanist i arhitekt. Možda bi preciznije i dosljednije bilo ipak reći jugoslavenski, zato što je Mušič svojim teorijskim tekstovima, urbanističkim planovima i praktičnim ostvarenjima utjecao na arhitekte i obilježio mnoge gradove ondašnjih bratskih republika. Naposljetku, zato što je na sceni naše, hrvatske arhitektonske kulture, prva asocijacija na Mušiča Split, a ne Ljubljana ili Novo Mesto

Mušič je stalno i neumorno, samome sebi i drugima, postavljao pitanje o ulozi urbanizma. Provocirao nas je činjenicom da ljudska naselja nastaju i bez urbanističkog plana, ali na kraju ipak apelirao da dobar urbanizam čuva prirodu i čovjeka od samouništenja. Govorio je da je urbanist poput zubara jer kontinuirano radi na planu, stalno nešto čačka, brusi i popravlja te ga zato rastući gradovi trebaju. Iako ni u ono vrijeme stvari nisu bile idealne, današnja slika i prilika urbanista koji je prisiljen na brzinu završiti plan, smandrljati javnu raspravu i pobjeći glavom bez obzira, u to je vrijeme bila rjeđa pojava. Na neki način je predvidio tjeskobu današnje gradogradnje kada je tvrdio da se 'podjednako kritički moramo odnositi prema investicijama i kapitalu kao i prema birokratskoj zagušenosti jugoslavenskog urbanizma koji je nepotrebno opterećen ritualima i mitovima jedne omnipotentne profesije'. Tako je govorio na jednom međunarodnom skupu u Göteborgu 1979, iz čega se vidi da mu nije bilo nimalo strano istovremeno biti advokat i kritičar takozvanog samoupravnog urbanizma.

Čudo Splita 3

Upravo je te '79, prema njegovom urbanističkom konceptu iz 68', punom parom nastajao Split 3: gigantski grozd modernih strojeva za stanovanje i nevjerojatno klupko mediteranskih, vitalnih javnih prostora i veza.

Sve one polujavne kalete i skale što spajaju ulice Bruna Bušića i Ruđera Boškovića, oni portuni uz koje se gnijezde trafike i dućani ili one pješačke rampe kojima se, uz čemprese, penjemo Kroz Smrdečac - rijetko se urbanizam tako prožeo s arhitekturom. U Splitu 3 doista nije lako odgovoriti gdje prestaje urbanizam, a gdje počinje arhitektura. Razdjelnica između dvije komplementarne discipline vrlo je tanka. Još rjeđe se poklopi da slike u glavama urbanista rezoniraju sukladne slike u arhitekata. Je li moguće da je drvenu oplatu na stropu niskog pasaža, krugove izrezane u betonu što kadriraju stabla koja će kasnije zasaditi stanari i isklesane konzole mašina za stanovanje, vidio i planirao Mušič pa su onda ponovo u svojim ništa manje genijalnim, ali podudarnim, vizijama gledali i projektirali Gotovac, Radić, Svarčić i Kovačić?

Tajna Splita 3 je u tome što je Mušič uvidio autentično mediteransko rješenje za krizu modernog urbanizma. Za sve one probleme apstraktnog grada koji odudara superhumanim mjerilom, kojega je nemoguće posvojiti i kome je moderni urbanizam 20. stoljeća ukinuo semantičku strukturu. Mušič je modernom Splitu vratio kale i portune, otvorio male poluprivatne trgove i vratio ljudsko mjerilo zadržavajući visoku urbanu gustoću. Dao je gradskom čovjeku razumljiv prostorni red i jezik iz kojeg je on mogao ponovo čitati društvene i estetske vrijednosti.
Kada sam posljednji put razgovarao s Mušičem, njegovo sjećanje na Split bilo je mješavina gorčine zbog nerealiziranih dijelova plana i iskrene sreće zbog toga što je plan u osnovnim segmentima dovršen i što se u gotovom naselju mogao prepoznati njegov osnovni koncept. Kada mi je pokazivao fotografiju natječajne makete iz 68' pa kada smo zajedno komentirali današnji izgled Splita 3, vidjelo se da je dobro informiran što se dogodilo u devedesetima. Špekulantske eskapade na Pazdigradu i nasutu papinsku ledinu shvaćao je i kao vlastitu sramotu i neuspjeh.

'Mi bi tili dobar urbanizam, al' to smo samo mi', kad čovjek gleda što se dogodilo sa Splitom u posljednjih 20 godina, stvarno mu dođe da ovako parafrazira poznatu torcidašku jeremijadu.

Splitska klika: od crtaćeg stola do socijalnog iskustva

Ali treba reći nešto važno (i spasonosno, da nekako pokušam ublažiti ovaj nostalgični i melankolični ton jer kod nas je tako lako govoriti o negativnostima).

Kad sam taj put govorio s Bracom rekao mi je da je nakon prijelomne 1971. on i njegova ekipa urbanista došla u nemilost u Splitu i da su na prilično nekolegijalan način izgurani iz provedbe plana. Ali nije se činilo da je o tome imao jednoznačne emocije, jer je napominjao da je u gradu tih godina postojala jedna jaka i intenzivna koncentracija stručnih kadrova koji su zapravo u nekim segmentima, i bolje od samih urbanista, znali što hoće od plana i grada. To je ekipa koja je prije urbanističkog natječaja izradila normative koji su predstavljali do tada nedosegnuti komunalni standard u nekadašnjoj državi.

Zahvaljujući genijalnim hodogramima Josipa Vojnovića, velikog meštra organizacije koji je vodio Poduzeće za izgradnju Splita i koji je donekle bio zaslužan što je Mušič uopće sudjelovao na svejugoslavenskom natječaju i dvojici gradonačelnika: Jakši Miličiću, velikom neimaru i motivatoru, te Vjeki Viđaku koji je projektima samodoprinosa komunalno opremio gradska naselja, događalo se splitsko urbano čudo.
U najpozitivnijem smislu, postojala je splitska klika, ekipa udruženih kreativaca i operativaca koji su imali viziju zajedničkog grada i onda po gradskim zavodima i kotarskim odborima zajednički grad provodili u djelo. Pretvorili su Mušičev urbanistički projekt u lokalno socijalno iskustvo, jer se jedino tako mogao realizirati. Možda bi se i današnji problemi mogli riješiti kada bi Split ponovo postao jedna ekipa.