Nije ga vidio i čuo 26 godina. Vjerojatno će tako ostati zauvijek. Kratko se čuo s njim 1996. i nikad više niti, kaže, ima potrebe. Nije htio da ga ekipa emisije ‘Nedjeljom u dva’ potraži i spoji s njime. 'Rođen sam u Vinkovcima, a došao sam u Vukovar kao beba. U vrijeme njegove mladosti Vukovar je bio u procvatu. Imao je 45.000 stanovnika, 29.000 zaposlenih, jako bogat grad, s puno tvrtki i jakim gospodarstvom. U ono vrijeme vjerojatno jedan od najbogatijih gradova', prisjetio se Predrag Mišić Peđa.

'S nekim odmakom nikad nije bilo mira u Borovu selu. Ondje su Ozrenci, deklarirani četnici, i oni nikad neće prihvatiti ovu državu. Dugo si nisam htio priznati da će rata biti, mislio sam, odrastali smo zajedno, odvojit će se svatko na svoju stranu i otići. Kako sam ja čovjek koji voli čuti i vidjeti, otišao sam u Borovo selo i vidio sam na stotine četnika i tada shvatio da neće biti dobro', rekao je.

Bio je zaposlen u privatnoj tvrtki, supruga je radila u Borovu 1989.' Odgojeni smo u kršćanskom duhu, nikada nije razmišljao o tome tko je u koju crkvu išao. S time nisam imao ni tada ni sada problema,' rekao je. Kao obitelj su se podijelili na samom početku rata. Njegova supruga i dijete također su bili u Vukovaru. 

'Moja mati je s mojim polubratom (majka se ponovno udala) bila do 18. studenoga s Hrvatima u podrumu, a ja sam bio na položaju na Mitnici. Razmišljao sam da je brat s druge strane, ali jednostavno na to nemam odgovor', rekao je.

'Dan 18. studenoga 1991., dan pada Vukovara, pamtim kao dan kad sam umro, nešto je u meni umrlo. Naime, nakon toga čovjek više ne može biti isti, objasnio je. Odveli su nas na Ovčaru. Tu se umiješala Božja ruka jer smo čuli kako bageri kopaju rupe za mrtve. Nizozemac ili Norvežanin iz Crvenog križa nas 182 popisao je na komadiću papira od cigareta i vjerojatno nas je to spasilo da nas nisu ubili na Ovčari. Ondje smo prenoćili i sutradan su nas prevezli u logor u Mitrovicu', izjavio je Mišić.

Bio je 271 dan u Mitrovici. O tim danima ne voli govoriti. 'Ondje su samo bili neljudi, ljudi nije bilo. Josip Boldić, 5-6 godina stariji od mene, zdrav, dobio je dijete, saznao za dijete i onda su ga za tri dana ubili batinama. Na stotine je takvih bilo u Mitrovici, svatko je imao svoju golgotu. Prebili su koga god su stigli. Kad su me 14. kolovoza 1992. vozili na razmjenu za Nemetin, umalo da nije bilo razmjene. Tada sam počeo razmišljati o samoubojstvu, što bih i učinio da nismo razmijenjeni. Srećom, razmjena se ipak dogodila. Dugo je trebalo da se vratim u normalu, trajalo je 5-6 mjeseci kad sam se iščupao, no neki nisu', objasnio je.

Godine 1997. između Božića i Nove godine vratio se u Vukovar i promašio kuću jer su sve bile srušene. Vraća se 15. siječnja 1998. kad mu počinje obnova kuće, a obitelj stiže za Božić te godine.