Posmrtni ostaci 33 žrtve genocida stigli su u Memorijalni kompleks Potočari, u kojem će danas biti pokopani, iz mrtvačnice u Visokom u središnjoj Bosni. Kolona s lijesovima ubijenih Srebreničana i ove godine prošla je središtem Sarajeva i zaustavila se pred sjedištem Predsjedništva BiH, uz tisuće okupljenih građana. Osim Erdogana, ondje su stajali članovi bosanskohercegovačkog državnog vrha Željko Komšić i Šefik Džaferović. Milorad Dodik nije viđen.

Od 8372 nestale osobe nakon pada Srebrenice do sada su pronađeni i ekshumirani ostaci 7119 žrtava, a prikrivanje tragova počinjenih zločina evidentno je u činjenici da su ostaci 22-godišnjeg mladića pronađeni u čak pet masovnih grobnica. Tijela srebreničkih žrtava pronađena su u masovnim grobnicama u čak 25 općina u BiH, ali i u sedam grobnica u Srbiji, uključujući Beograd, u kojem su pokopane žrtve koje su bačene u Drinu, a ona ih je potom odnijela prema Savi.

Do sada su pokopani ostaci 6610 žrtava; najstarija koja će biti pokopana ove godine, Šaha Cvrk, u vrijeme u kojem je ubijena imala je 82 godine, a najmlađa žrtva je dječak Osman Cvrk, ubijen sa 16 godina. Posmrtni ostaci 102 osobe nisu identificirani jer nisu pronađeni srodnici od kojih bi se uzeo uzorak DNK.

Balkanska istraživačka mreža (BIRN) sa sjedištem u Sarajevu, portal specijaliziran za praćenje sudskih procesa u regiji povezanih s ratnim zločinima, podsjeća da je genocid u Srebrenici sudski dokazana činjenica za koju su međunarodni i sudovi u BiH, Hrvatskoj i Srbiji do sada izrekli kazne zatvora duže od 700 godina, pri čemu je 47 osoba osuđeno jer su bile nalogodavci i neposredni izvršitelji počinjenih zločina.

Genocid je okvalificirao Međunarodni sud pravde (ICJ) odlučujući po tužbi BiH protiv Srbije za agresiju i genocid, no vlasti u Beogradu oslobođene su optužbi za izravno planiranje i poticanje genocida. Utvrđena je odgovornost Srbije za kršenje Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida, a kao izravni počinitelji genocida označeni su vojska i policija Republike Srpske.

ICJ je utvrdio odgovornost Srbije u dijelu presude u kojemu je konstatirao kako je ta država 'propustila poduzeti sve mjere koje je imala na raspolaganju da spriječi genocid u Srebrenici'. Smatra li Zlatko Dizdarević da bi osuda Beograda pod vlašću Slobodana Miloševića za genocid doprinijela pomirenju ili bi to samo pogoršalo situaciju u BiH?

'Takva presuda bila bi samo dodatni dokaz o genocidu koji se doista desio za one koji već znaju što se dogodilo i o čemu se tu radi. No oni koji ne žele da znaju što se događalo posljednjih 30 godina, ili imaju sasvim drugo uvjerenje o svemu tome, pa i u slučaju Srebrenice, to bi doživjeli samo kao još čvršći, dodatni dokaz ciljano organiziran protiv njih. To bi bila dodatna hrana za održavanje i produbljivanje još većih problema i od ovih postojećih, kojima se i inače održavaju aktualne tenzije. Naravno da zločin treba do kraja razotkrivati i sve njegove žrtve komemorirati ma koliko mnogi na ovim prostorima i dan-danas žive u ciljano održavanom i lažnom viđenju prošlosti', napominje Dizdarević.

Ističe da su mnogi ljudi u BiH već umorni od svega, izgubili su povjerenje u priče o pomirenju i očigledno su u praksi prihvatili stanje u društvu određeno 'potpuno šizoidnim političkim sistemom u funkciji kobajagi nacionalnih interesa s vodećim strankama, a koje su zapravo samo paravan za osobne i grupne koruptivne interese'.

'Supstanca BiH uvijek je bila društvo, mnogo prije nego država, zbog povijesne realnosti o mješovitom sastavu, nacionalnom, etničkom, vjerskom. Uvijek je bilo važnije kakvi su društveni odnosi, pa i prvo susjedstvo u kojem živite, nego što je i kakva bila država. Po mom dubokom uvjerenju, projekt raspada BiH odigravao se s ciljem raspada društva, a ne primarno države. Da je država problem sama po sebi, to bi se uz neophodnu volju dalo lakše riješiti. Za to postoji struka, škole i ljudi koji znaju kako napraviti novi Ustav i novu organizaciju države. Međutim, plašim se da je u ovom času zatvoren krug uništavanja BiH primarno kroz raspad društva i onih društvenih vrijednosti na kojima je počivala ta zajednica', kaže Dizdarević.

Kada je u pitanju Srebrenica, postoje danas, pojednostavljeno kazano, najmanje tri bitno različita pogleda na ovu tragediju, diferencira analitičar: jedni su oni koji znaju što se dogodilo, i bez obzira na ime, vjeru i naciju. Prema toj činjenici neupitnog genocida, što to i jest, imaju ljudski, civilizacijski normalan odnos pijeteta, potrebe za utvrđivanjem nepobitne istine; želje da se komemorira i ne zaboravi. Nije malo onih, međutim, koji više nemaju ni osjećaja ni spremnosti, ni snage da se vraćaju strašnim vremenima ostavljenim iza sebe, time ispočetka pokazujući elementarnu civiliziranost u ukupnoj situaciji u kojoj se nalazimo. Treći u potpunom negiranju Srebrenice i mnogih drugih stratišta na tome ubiru političke, ali i razne druge profiterske poene. Nažalost, takvi su i sve glasniji.

Carmel Agius, predsjednik Međunarodnog mehanizma za kaznene sudove (MRMKS) u Den Haagu, nedavno je oštro kritizirao pokušaje negiranja genocida te veličanja ratnih zločina na području bivše Jugoslavije, posebno osuđujući uspostavu povjerenstva Republike Srpske koje preispituje srebrenički masakr nastojeći ponovno napisati povijest tih tragičnih događaja. Agius je pritom ponudio četiri načina rješavanja pitanja poricanja i revizionizma, a evo što o tim rješenjima kaže Zlatko Dizdarević.

Privođenje počinitelja genocida pravdi putem međunarodnih i domaćih sudova

Ocjena svake akcije u postignutom rezultatu, a mislim da na Sudu u Haagu, pored najbolje volje i pored toga što je ideja bila dobra, ta je da krajnji rezultat onakav kakav je zadan kao cilj nije postignut u očekivanoj mjeri. Napor je bio pozitivan, ostala je ogromna sređena dokumentacija koja će možda nekad nekom zatrebati, ispisani fakti, sjećanja i otkrivene istine i laži, ali ipak nije ispunjen osnovni cilj - onaj da sve zajedno bar približi ovo društvo pomirenju. Ispostavilo se da je paralelno s Haagom išao drugi napor, a to je da se na razvalinama društva i prikrije puno toga, u ime interesa i ciljeva raznih politika, domaćih i inozemnih. Ako generalni cilj društva, države i parcijalnih politika u tome nije istinsko pomirenje uz sve istine koje treba kazati, kako se može očekivati da će taj cilj postići bilo koji sud koji mimo tog društva ne može separatno djelovati. Ako Tribunal presudi zločincu, a onda ga političari u zemlji dočekaju s odlikovanjima i glorifikacijom, i sve ostane prihvaćeno ili tek nekažnjeno, kako je postignut cilj? BiH je sa svojim međuljudskim odnosima i baštinjenim vrijednostima, poput pravde i humanizma, gubitnik u realnosti zatrovanoj animozitetima, mržnjom i sukobima. Veliki projekt Haaga tu nije neupitni pobjednik. Tako je i na širem političkom planu. Na kraju se ispostavilo da je naš društveni i državni sistem uspostavljen na utakmici dva protiv jedan: uvijek imate jednog koji je poražen i dva navodna pobjednika. To je postao smisao politike u BiH, poraziti onoga drugog u danoj kombinaciji. Takvoj 'trojki' životni je i egzistencijalni interes da održavaju zajednički sistem. I kad jedan krene padati, druga dvojica će ga uhvatiti za ruku i vratiti u igru jer se ne smije dozvoliti da padne sistem.

Povećavanje uloge političara i članova civilnog društva u zagovaranju istine

Čast izuzecima, ali novi političari su rezultat ove realnosti. Iskreno vjerujem da je logika dominantnog političkog vrha BiH ne napraviti nijedan ozbiljan i konstruktivan korak prema Europskoj uniji, zato što svaki takav korak vodi ka drukčijem pravosuđu i zakonima, poštivanju tih zakona, institucija, procedura, neupitnih pravila demokratske države. Ako se to napravi, 80 posto njih završavaju kao gubitnici, najmanje. Za njih sve ovo više nije pitanje politike, nego njihovog egzistencijalnog opstanka. Oni zato moraju proizvoditi podjele, sukobe, mentalitet plemena i strah od drugoga, da bi opstali na vlasti. I dobro im ide.

Naravno da ima i drukčijih političara, okrenutih boljoj budućnosti. Uvjeren sam da je većina ljudi u BiH još uvijek bolja i pozitivnija od mnogih vodećih u sistemu. Ali sistem je toliko korumpirao društvo i učinio ljude u ime nacije i stranke ekonomski ovisnima o 'svojima' da najčešće šute iz egzistencijalnih razloga. Istovremeno nemamo dovoljno jaku političku snagu u opoziciji koja te ljude može artikulirati, pokrenuti, ohrabriti. Pa danas ne možete sjesti u taksi u Sarajevu, a da vam u prvoj minuti taksist ne počne psovati i pljuvati po vladajućima, po 'liderima', strankama na vlasti, da bi nakon šest mjeseci za iste te ponovno neupitno glasao jer u suprotnom možda neće dobiti produljenje dozvole za rad. To je apsolutno dominirajuća situacija koja obeshrabruje i u konačnici blokira ljude da se organiziraju i naprave nešto. Pritom međunarodna zajednica ima negativni utjecaj, mnogi se s njima već sprdaju kada svako malo kažu da se 'lideri moraju više posvetiti interesima naroda' i da 'BiH na reformskom putu prema Europi postiže impresivne rezultate...'. Smisao njihova djelovanja je očuvanje statusa quo, jer BiH njima još uvijek nije prioritet: misle da je dobro da se ne puca, da je mir, a trenutno su važniji prioriteti Srbija i Kosovo, Makedonija, u susjedstvu Albanija itd.

Reforma obrazovnog sustava

Ne može se reformirati obrazovni sustav kao cjelina na svim nivoima u BiH jer mi nemamo zajednički nivo, ni politički, pa više ni vrijednosni. U pitanju bi morala bila dugoročna reforma s elementarno zajedničkom platformom, pa i činjenicama o povijesti, identitetu i ciljevima. Sve to, opet, zahtijeva društveni konsenzus i zajedničke vrijednosti što su dramatično urušeni. Ali čak i ispred obrazovnog sustava, koji jest beskrajno značajan, ističe se pravosudni sustav, trenutno operativno daleko lošiji. Inače, eksperimentalna ideja Europske unije otprije nekoliko godina bila je da se svi ti kapitalni resori, obrazovanje, pravosuđe, sigurnost, spuste na županijski nivo, pa se naknadno ispostavilo da tamo neupitno odlučuju različiti lokalni interesi tragom uvezanih koruptivnih interesa profila mafije i kartela. Da ne govori o ustavnoj asimetriji prema kojoj u Republici Srpskoj uopće ne postoje županije, već je vlast mnogo efikasnije i operativnije koncentrirana u rukama Milorada Dodika i njegovih neupitnih poslušnika u svim strukturama. Istovremeno, ne postoji nijedan zakon u BiH koji sankcionira otvoreno i čak brutalno antidržavno djelovanje. Nađite, molim vas, državu u normalnom svijetu u kojoj predsjednik kaže da ne voli tu državu, da je ona privremena ili da ne želi istaknuti državnu zastavu prilikom službenih posjeta stranih delegacija. Uglavnom, smislena i uspješna reforma obrazovnog sustava u ovakvim današnjim uvjetima nije moguća. Zapravo, ne može se ući u bilo kakvu dugoročnu promjenu u BiH bez, za početak, promjene Ustava.

Kriminaliziranje poricanja genocida

Obrnuto, promjene se moralo ugraditi u zakon, a da bi se promijenili zakoni, mora se promijeniti sistem organizacije države, znači Ustav. Da bi se promijenio Ustav, mora se uz ostalo imati suglasnost međunarodne zajednice koja je taj Ustav napravila i slijepo ga se drži kao faktora održavanja postojećeg stanja. Da bi se otvorili svi ovi novi procesi, moraju se naći strukture na svim nivoima vlasti što su blokirane parcijalnim interesima. U sistemu ionako ne postoji ni odgovornost za njegovu provedbu. Evo, BiH već godinama pokazuje, da oprostite, od šake do lakta Europskoj uniji i Sudu za ljudska prava u Strasbourgu ne želeći provesti presude tog suda zato što ta provedba duboko zadire u ustavne odnose koje nacionalne elite ne žele mijenjati. I nikom ništa. U tome je problem.

Kako u EU ne shvaćaju da su svakim danom ovdje zbog takvih stvari sve manje poželjni, da ih ljudi ismijavaju shvaćajući da nisu u stanju primijeniti ono što je apsolutno nezamislivo ne primijeniti u nekoj drugoj europskoj državi. Dakle, potpuna je odsutnost mehanizama koji sankcioniraju antiustavno djelovanje, kao i medijsko prepariranje stanovništva da je to tako zato što to nije u interesu naše nacije, zato što su drugi protiv nas pa nam hoće smjestiti. A što ćete uopće s parlamentom koji dugo i u više navrata raspravlja može li se provjeravati vjerodostojnost diploma državnih službenika i može li se promijeniti odluka da službena vozila s rotacijom imaju prednost u odnosu na ona hitne pomoći. Sve se svodi na jedno pitanje: zašto se od BiH 30 godina nakon rata ne pokuša napraviti zemlja po uzoru na Belgiju, Nizozemsku, Švicarsku? Pa makar u elementarno državotvornim kategorijama i gabaritima. Moglo bi se da se hoće.