Horvat uvodno piše o predstavi 'Čekajući Godota', koju je u Sarajevu 1993. postavila Susan Sontag. Njezin odabir bio je odgovarajući, piše Horvat za New York Times, jer se, unatoč prisutnosti UN-a, ratom razorena zemlja osjećala kao da čeka rezoluciju koja nikada neće stići.

Dvadesetak godina kasnije, BiH opet razdiru sukobi, no ovaj put ponešto drugačije prirode. Frustrirani zbog korupcije, političkog nedjelovanja, neisplaćenih plaća i nezaposlenošću mladih od oko 60 posto, prosvjedi radnika iz Tuzle proširili su se diljem zemlje.

Horvat dalje piše o jedinstvu prosvjednika i uspjehu plenuma koji su uspjeli postići ono što međunarodna zajednica i nametnuta tripartitna vlada nisu uspjeli u posljednjih 20 godina: prevladati duboke podjele između Hrvata, Srba i Bošnjaka.

Ti plenumi privlače sve više ljudi i postali su dio dnevne rutine. Ljudi po danu prosvjeduju na ulicama, a potom se okupljaju na plenumima. Umjesto da čekaju Godota — za gospođu Sontag, to je bila 'međunarodna zajednica' koja je trebala zaustaviti rat; danas je to Europska unija, koja bi trebala zaustaviti ekonomski očaj - oni su uzeli budućnost u vlastite ruke, piše Horvat.

Cijeli članak možete pročitati ovdje