Gdje se danas taj moj stećak nalazi, ne znam, ali veseli me da je konačno i on dio velike zaštićene zemlje od biliga (još jedno ime za stećke), što se danas rasprostrla kroz četiri države koje su, nakon što se godinama nisu mogle ujediniti oko zajedničkoga života, konačno ujedinile oko zajedničkih im groblja.

Što upis stećaka na UNESCO-ovu listu znači za njihovu zaštitu? Što su stećci nama – a što mi njima? I u kojem svjetlu valja vidjeti ocjene kako će upis proširiti turističku ponudu. Kakav je to turizam? Koje su njegovi prednosti, a koje mene?

S tim pitanjima zatrpao sam Ivana Alduka, mladog arheologa i konzervatora, pročelnika Konzervatorskog odjela u Imotskom. Nije Ivan izabran slučajno, u priču o upisu stećaka uključen još od prve inicijative pokrenute prije sedam godina (radio je na Nominacijskom dokumentu) i slovi kao jedan od najbolje upućenih stručnjaka za taj osobiti i zagonetni dio hrvatske i regionalne prošlosti. Osim toga stećci su mu u dvorištu - na arheološkom lokalitetu Crljivica (Cista Provo), zaštićena skupina stećaka najveće je takvo nalazište u Dalmaciji. Crljivicu cesta Trilj – Imotski siječe u dva dijela, a zauzima više od tri tisuće metara četvornih s obje strane prometnice. Sa sjevera je Velika, s juga Mala Crljivica.

Lokacija u Cisti Velikoj broji gotovo 100 stećaka od koji je preko 50 ukrašenih, a pojedini imaju sačuvane i natpise. Međutim, to nije bilo jedini razlog zašto je izabran ovaj lokalitet jer osim iznimno važnih i bogatih stećaka (brojnošću, tipovima i ukrasima) ovdje je veliku ulogu imao i cjelokupan kontekst i slojevitost lokacije gdje su sačuvane: prapovijesne gomile (tumuli-grobnice), rimske cesta preko koje je trasirana i današnja kao najvažnija povijesna komunikacija u dalmatinskom zaleđu te sedam bunara u obližnjoj vrtači koji u ovom obliku potječu iz 17. i 18. stoljeća, a koriste se još od prapovijesti!', kaže Ivan i dodaje kako bi bilo i nekorektno i promašeno ne spomenuti lokalitet u Konavlima koji broji 80-ak nešto skromnije ukrašenih stećaka.

'Konavalski stećci su u gotovo originalnom kontekstu! Priča i ovdje započinje s prapovijesnim gomilama i nastavlja se na prijevoju kojim prolazi prastara komunikacija koja iz Konavala vodi prema Hercegovini, u blizini velike konavoske utvrde Sokol koja je atrakcija već nekoliko godina', kaže Ivan.  

Slavni tragovi majstora Jurine

'I Imotska krajina i Konavle su prostori koje (uz Dubrovačko primorje, dolinu Neretve, Vrgoračku krajinu, staru župu Radobilju te dio Cetinske krajine) možemo nazvati 'domovinom' stećaka. To su prostori gdje su stećci nastajali i razvijali se. Između tih prostora tj. njihovih stećaka postoje određene regionalne razlike jer na njima djeluju različiti utjecaji i škole ili bolje rečeno radionice stećaka koje vode majstori klesari koji sebe na natpisima nazivaju kovači. Jedan poznati kovač iz Hrvatske potpisan je na jednom stećku na Lovreću kod Imotskog, a ime mu je bilo Jurina. Zašto je Jurina važan? Zato jer njegove stećke nalazimo od zapadnog dijela Cetinske krajine, preko Imotskog i dijela Hercegovine gotovo sve do Kupresa u BiH. A izradio je i nekoliko stećaka na ovoj UNESCO-ovoj lokaciji u Cisti Velikoj', objašnjava javnosti dosad malo i nikako poznate istine i puteve, 'slika u kamenu i pečata na duši', kako stećke naziva njima inspirirani pjesnik Mak Dizdar.

A upravo se u okolici Imotskog, Vrgorca, Trilja te u Dubrovačkom primorju i Konavlima od 80-ih godina prošlog stoljeća zbio prevrat i pomak u znanstvenom istraživanju stećaka u Hrvatskoj.

Lijepo je kad je naša zemlja u nečemu svijetao primjer!

'Mi smo jedina država (od njih četiri) koja ima najtočniji popis lokaliteta sa stećcima i uvid u njihovo stanje, iako ni taj popis nije konačan. Ostale države još uvijek funkcioniraju s podacima i brojkama starim i nekoliko desetljeća. U sklopu projekta koji je prije nekoliko godina vodila DUNEA - Dubrovačka razvojna agencija dobili smo i neke nove znanstvene podatke o stećcima npr. u smislu njihovog što točnijeg datiranja, ali i načina kako su i gdje rađeni! Ovdje posebno moram spomenuti kolege iz Dubrovnika, arheologe Domagoja Perkića i Nelu Kovačević Bokaricu. U tom međunarodnom projektu dobiveni su i podaci o broju i stanju stećaka u okolici Ljubuškog (BiH) što je odradio nedavno preminuli kolega Radoslav Dodig, a koji se uvelike razlikuju od dosadašnjih brojki tj. stećaka je znatno više. Sam znanstveni pristup stećcima posebno se razvio u zadnjih nekoliko godina kada su se u Hrvatskoj događali veliki infrastrukturni projekti, npr. gradnja autoceste prema Pločama uz koju je istraživano i prezentirano nekoliko grobalja sa stećcima (Dugopolje, Zagvozd, Kotezi/Vrgorac, Eraci/Ploče). Čak se i, sada na UNESCO-ovom lokalitetu, na Crljivci u Cisti Velikoj arheološki istraživalo pod vodstvom Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika iz Splita, a u Konavlima je istraživanja vodio pokojni kolega Zdenko Žeravica.'

Što je to toliko fascinantno u stećcima? Je li njihova tajna u tome što su zaogrnuti velom zagonetke (što automatski privlači pažnju) ili je posrijedi zajedničko djelovanje lokaliteta, kamena, likova i nevjerojatno kratkih a dubokih epitafa i poruka odaslanih s druge strane svijeta?

Kontroverzama oko stećaka pridonijelo je i to što su se često koristili u dnevnopolitičke svrhe, dosad su stećke kao ekskluzivnu nacionalnu baštinu sebi prisvajali i Bošnjaci, nacionalistički historiografi u Hrvatskoj isticali su ih kao reprezentativna djela narodne umjetnosti Hrvata u dinarskim krajevima, a u srpskoj nacionalističkoj mitologiji stećci su ostavština pravoslavnih Srba. Zajednička nominacija i upis, međutim, pokazatelj su promjene u tom smjeru, prije svega u priznanju da je stećke nemoguće ekskluzivirati. Kako stoji u zajedničkoj prijavi, 'riječ je o zajedničkoj tradiciji i pripadnicima i pravoslavne i katoličke i islamske vjere (muslimani su prihvatili ovaj način pokapanja mrtvih u 15. stoljeću, dolaskom u regiju). Stećci su, dakle, regionalna kulturna pojava, a ne tradicija koja pripada nekoj određenoj vjeri'.

Stećci su ekskluzivni spomenici ove regije

'Ono što je neosporno je da se radi o spomenicima koje ne možete vidjeti nigdje drugdje u svijetu – već samo i jedino kod nas. Da biste ih osjetili i počeli razumijevati morate ih vidjeti jako mnogo. Stećci su nevjerojatno specifični i jesu plodno tlo za različite zagonetke, sive zone ili znanstvenofantastične konstrukcije. Ipak nisu toliko neodređeni! Istina, o njima se slabo uči na katedrama za arheologiju ili povijest umjetnosti, ali je isto tako istina da o stećcima postoji obimna i ozbiljna znanstvena literature', objašnjava Ivan osvrćući se na tzv. vlašku teoriju koja se po njemu 'u konkretnom, arheološkom i materijalnom, smislu najviše približila odgovoru o pripadnosti stećaka određenoj etničkoj zajednici i pokušala objasniti razvoj tih spomenika'.

'Ta teorija osim samog stećka kao nadgrobnog spomenika uzela je u obzir i grob ili grobove ispod stećka (kao i ona groblja bez stećaka) gdje se također događaju promjene u načinu pokopavanja, gradnji groba, prilozima u grobu itd. Dakle, promjene su se događale na više razina a njihovu pojavu možemo objasniti jedino doseljenjem novog stanovništva na određeno područje - Vlaha. A migracije stanovništva (ne samo Vlaha) od druge polovice 15. stoljeća u ovim su krajevima sve češće zbog turskih prodora. Isto tako postoje stećci, npr. na Crljivici u Cisti Velikoj kod Imotskog, koji pripadaju obitelji Kustražić za koju iz pisanih izvora 15. stoljeća znamo da pripada među tzv. Cetinske Vlahe! To ne znači da ja mislim da su se pod stećcima pokapali samo i isključivo Vlasi. Stećci su izvršili i određeni utjecaj na pogrebne rituale ostalog stanovništva iako je sigurno da ih to stanovništvo nikada u potpunosti nije prihvatilo pa su njihova groblja često odvojena od onih sa stećcima. Upravo je Dalmacija (npr. Makarsko primorje) i njeno zaleđe te Hercegovina najplodnije tlo za istraživanje ovakvih odnosa i međusobnih utjecaja u kojima i blizina obale, kao i prostrana unutrašnjost, igraju značajnu ulogu', objašnjava Ivan, kojeg uz prošlost izuzetno zanima budućnost stećaka.

Kakav je to turizam na nekropolama?

'Ovo je prilika koja se dobiva rijetko u životu i nju treba iskoristiti, posebno u Imotskoj krajini i Konavlima koji su često zanemareni i zaboravljeni prostori a koji su uistinu zaslužili ovakvu UNESCO-ovu odluku! Međutim, ona je i dvosjekli mač posebno u ovom turističkom smislu koji se nakon objave odluke ističete', kaže Ivan naglašavajući kako se baš zbog toga uključio u izradu Planova upravljanja.

Cilj tih planova koje smo izradili je taj da ove lokalitete sačuvamo od prekomjerne izloženosti turizmu, a takav oblik turizma dolazi s UNESCO-ovim pečatom. Naravno, na nama je da to spriječimo, a na UNESCO-u da nas na određeni način podrži. Što to konkretno znači? Mi smo baš u Cisti Velikoj u suradnji s Općinom, Muzejom hrvatskih arheoloških spomenika iz Splita, splitskim Sveučilištem i Županijom splitsko-dalmatinskom krenuli u izradu dokumentacije budućeg Centra za posjetitelje sa sadržajima koji će se donekle odmaknuti od onih klasičnih sadržaja kakve imaju takvi centri. Kako će to izgledati, neka ostane mala tajna. Važno je da su naše institucije prepoznale priču i prije ove UNESCO-ove odluke! To je svakako obećavajuće, ali i poruka da pravi posao tek sada počinje!' zaključuje Ivan.

A na kojem god lokalitetu da se zateknete (bilo tu u Hrvatskoj, Bosni, Srbiji ili Crnoj Gori) pred bilo kojim stećkom da zastanete, nije loše sjetiti se zapisa s jednog od njih:

Pogledaj
ovaj kamen –
Čiji je bio?
Čiji li je sade?
Čiji li neće biti?

Ako život shvatimo kao putovanje – mogao bi biti i neki novi turistički slogan. Nehedonistički, ali otrežnjujući.Save