U totalitarnom društvu skandal je jedini oblik demokracije, tvrdili su – koliko se sjećam – oni veseli francuski situacionisti iz šezdesetih godina. Dobro, daleko smo od totalitarizma, slava Gospodinu (što god rekli ovi antiglobalisti), ali draž skandala rajca nas i dalje jer živimo u društvu spektakla (što su ti isti situacionisti još tada predvidjeli).

Ako ostavimo po strani Polančeca i 210 vatrogasnih vozila, dva zanimljiva i po nečemu slična skandala tresu Hrvatsku uz prateću malograđansku slatku jezu: Pukanićeve SMS poručice i registar branitelja. U oba slučaja riječ je o otkrivanju podataka koji bi – po jednima – morali ostati tajnom, a po drugima ih se trebalo objaviti u javnom interesu.

U oba slučaja javlja se i pro et contra argumentacija, a ona je još očitija u ovom posljednjem. Kao razlozi protiv objave registra koji vlast tvrdoglavo i uporno odbija predstaviti javnosti navode se privatnost podataka, ali i nacionalna sigurnost i sigurnost ljudi iz registra jer da bi oni bili ugroženi putujući u potencijalno neprijateljski nastrojeno inozemstvo. S druge strane, pristalice objavljivanja registra ukazuju na donekle pretjeran broj branitelja koji svi uživaju poznate povlastice.

Dio branitelja godinama tvrdi da su se među njih uvukli i 'ratnici ispod Poplun-planine', da parafraziramo srbijansku metaforu. Fenomen je poznat od ranije, iz trule Jugoslavije, kao 'dva svjedoka, jedan borac s penzijom'. Koliko se sjećam, ti podaci o borcima iz NOB-a nisu bili državna tajna, ali jedva da je bilo osporavanja nečijeg boračkog statusa.

E, sad, razmotrimo malo fenomen tajne, državne, vojne i službene. Svaka tajna ima jednu od dvije moguće svrhe, često i obje istovremeno: da sačuva neku prednost, da zaštiti neku ranjivu točku vlastite sigurnosti i/ili da prikrije neku sramotu, slabost ili krivnju. Zato je razotkrivanje raznih tajni i zanimanje za njih tako slatko-skandalozno građanskoj i malograđanskoj javnosti.

Ima, međutim, tajni čije je razotkrivanje nesporno korisno, dapače neophodno za opstanak demokracije i javnog morala. Sjetimo se samo demistifikacija nastalih razotkrivanjem sramnih tajni kroz povijest: od afere Dreyfuss, preko Pentagonskih papira i Watergatea pa do Brijunskih i Miloševićevih transkripata. Čim je nešto tajna, rezonira, najčešće s pravom, birač i porezni obveznik – mora biti da tu nešto smrdi, tome nas je poučilo gorko iskustvo. A zašto kriju? Mora biti da su nešto ukrali. Ukratko, svaka tajna sumnjiva je po definiciji i zato valja s njome postupati oprezno. Tu je riječ o presumpciji krivnje i tu pomoći nema, ljudska je priroda takva. Pametne vlade drže u tajnosti samo ono što zaista moraju (uglavnom vlastite slabosti, grijehe i sramote), pametni pojedinci sa sigurnosnom kulturom (kako se to nekad zvalo) redovito steriliziraju svoja računala i mobitele od bilo čega kompromitantnoga. Informacija je moć, dapače, ona je roba s najvećom dodanom vrijednošću.

Događa se, kako vidimo, da tajne procure van. Često se nađe pošteni pojedinac koji više ne može izdržati očiti kriminal ili sramotu zaštićene tajnošću. Imao sam više takvih slučajeva u karijeri i tada novinaru nije lako: prvo se mora uvjeriti u istinitost podataka koje mu je 'zviždač' dostavio, zatim mora skupiti hrabrosti da se suoči s posljedicama kad tu tajnu objavi. Tako mi je u ljeto 2004. dostavljen prijepis stanovite skandalozne telefonske konverzacije između bjegunca od pravde i njegove odvjetnice. Ta je gospođa svojemu klijentu predlagala da lažno svjedoči o nekom prethodnom umorstvu, a da će mu ona osigurati status zaštićenog svjedoka preko svojih veza s ministrima, ravnateljima tajnih službi itd. Zanimljivo: taj notorni gangster odbio je lažno svjedočiti, što nas uči da čak i najgori zločinac može biti pošteniji od svog odvjetnika. Naravno da mi je ta priča stigla iz policijskih izvora koji nisu više mogli izdržati. Provjerio sam je tri puta i objavio. Nastao je cirkus: ukratko, oslobođen sam u dva kaznena postupka, a jedna mi se civilna parnica još vuče bez izgleda za završetak. Nemojte samo pomisliti da je ta naša riskantna avantura nešto promijenila - svi akteri su nedirnuti, ali je javnosti malo lakše.

Isto tako ova dva skandala s 'tajnama' ništa neće promijeniti u Hrvatskoj. Niti će se netko zabrinuti nad relacijama Ive Pukanića, niti se dade očekivati revizija braniteljskih statusa. Ali je javnosti malo lakše. Možda bi trebalo uvesti novu disciplinu na Fakultetu političkih znanosti i na Obavještajnoj akademiji: menadžment skandala i kreativna eksploatacija tajnih podataka. Tako barem stvar ne bi bila prepuštena stihiji.

Kad smo već kod tih branitelja i veterana, imao bih jedan melankolični post scriptum. U Srbiji nema registra veterana, osim djelomice u Specijalnom tužilaštvu za ratne zločine i u Upravi kriminalističke policije MUP-a. To je zato što je Srbija izgubila četiri rata zaredom i nikakvi veterani nikoga ne zanimaju. Uzgred – i to je također znakovito – PTSP u Srbiji ne postoji. Jedan ozbiljni psihoterapeut skrenuo mi je pozornost na činjenicu da se PTSP ne priznaje u državama koje su rat izgubile, samo u onima koje su ga dobile (s djelomičnim i prekovoljnim izuzetkom SAD-a). U vojne knjižice svih mobiliziranih vojnika JNA i Vojske Jugoslavije boravak na bojišnici upisan je kao 'vojna vježba' jer da 'Srbija nije bila u ratu'. Dragovoljci su prošli još gore: kad zatraže neku povlasticu, kaže im se da su sami htjeli i što sada hoće. Svako malo po par stotina veterana, mobiliziranih 1999. za vrijeme onog bombardiranja, zaustavi promet i demonstrira tražeći obećane dnevnice, nadoknadu za izgubljene plaće. Država ih ignorira, ali su te dnevnice bile isplaćene ljudima koji imaju vezu gdje treba. Ima, dakle, i gore nego u Hrvata, ali tko im je kriv? Mogli su dezertirati.