'Apsolutno i bez zadrške smatram kako su naši partizani i partizanke iz 1941. prvi pravi hrvatski branitelji koji su se pobunili protiv zla onoga vremena kojega možemo nazivati fašizam, ustaštvo, nacizam. Mislim da se radi o vrlo hrabrim generacijama Hrvata koji su bili dragovoljci koji su se odlučili pobuniti zbog onoga što se radi njihovim sugrađanima Srbima i Židovima, i koji su poginuli te ničim ne mogu biti odgovornim za ono što se događalo 1945., a neki ih danas proglašavaju antikristima', smatra hrvatski povjesničar Hrvoje Klasić.

Ključni problem, po njegovu mišljenju nastaje 90-ih godina. Tada je došlo do određene inverzije, pa umjesto da proučavamo 20. toljeće kako bismo shvatili što nam se događa tih 90-ih godina, kroz njih smo počeli objašnjavati 20. stoljeće. Trenutak je to u kojem Hrvatska u ratu izlazi iz Jugoslavije i komunizma, ratuje s JNA, iz čega se iščitava kako ništa od toga nije moglo biti dobro.

'Tada se dolazi do paradigme i postavlja se pitanje, tko je onda u 20. stoljeću najbolji primjer što se uklapa u 90-e? Tko je onaj koji se borio za neovisnu Hrvatsku? Dolazi se do odgovara, ustaše. Oni na taj način postaju paradigma pravih Hrvata koji se bore za neovisnost, protiv Jugoslavije', tumači on.

Tih se godina u Hrvatsku vraća, nastavlja, i veliki broj potomaka poražene strane u Drugom svjetskom ratu koji dolaze s potpuno drugačijim narativom. Oni uglavnom analiziraju razdoblje od 1941. do 1945., a sve se svodi na događanja nakon Bleiburga

'Kada se sve to uzme u obzir imate jedan antifašizam s figom u džepu. S jedne strane su ključni ljudi koji stvaraju Hrvatsku, Franjo Tuđman, Josip Manolić, Josip Boljkovac, Martin Špegelj, Janko Bobetko, sve partizani, antifašisti od prvog dana u partizanskom pokretu. Podsjetio bih kako je praznik Dan antifašističke borbe uveden na prijedlog HDZ-a, a antifašizam u Ustav. No s druge strane se pokazuje da revizionizam i relativizacija ustaških zločina iz godine u godinu poprimaju sve veće razmjere, dopušta se da pozdrav 'Za dom spremni' postane nešto što nikad nije bio, imenuju se ulice po Mili Budaku koji je supotpisnik rasnih zakona, govori se kako je Jasenovac bio radni logor u kojem su se izvodile operete, a ubijani su samo protivnici NDH. To je postalo normalno', dodaje on.

Sve to povezuje s najsvježijim događajem na Europskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj što smatra tipičnom hrvatskom površnošću ili licemjerstvom jer se nakon njega iščuđavamo nečemu što se dogodilo u Europi, a kada se to isto dogodi na domaćem stadionu, prešućujemo i tumačimo 'lijepom navijačkom atmosferom'.

'To su nelogičnosti i neprincipijelnosti hrvatskog društva usko povezane s tim da nam antifašistički pokret postane na ponos, a 22. lipnja dan i mjesto gdje ćemo pozivati državnike iz cijele Europe, jer se nitko u tom trenutku od zemalja koje su bile pokorene ne može mjeriti s antifašističkim ustankom koji se od 1941. do 1945. vodio na području Jugoslavije, a sve je počelo upravo u Hrvatskoj i Sisku', objašnjava Klasić.

Komunistička partija na čelu s Josipom Brozom Titom, modernim rječnikom rečeno, u ono je doba imala najviše petlje i organizacijskih sposobnosti odlučiti se za ustanak. U hrvatskim okvirima, ovaj povjesničar izdvaja i Miku Špiljaka, Franju Tuđmana, Vladimira Bakarića, Andriju Hebranga, partizane od samih početaka. Popisu dodaje i Vladu Janjića Capu, komandanta prvog partizanskog odreda od kojega se vrlo emotivnim pismom oprostio 1991. njegov veliki prijatelj dr. Franjo Tuđman ističući kako je on primjer nacionalnog poštenja, pravi partizan koji je na određeni način osvjetlao obraz Hrvatskoj.

'Nismo propitali što je bio hrvatski antifašizam, što smo trebali napraviti. Vremena su se promijenila, srušili su se svjetovi, trebali smo vidjeti tko su bili hrvatski antifašisti, koje su bile greške, gdje je bio teror. To smo trebali napraviti, a ne pokušavati situaciju svesti da odgovornost za početak Drugog svjetskog rata podijelimo među svima u Europi, a 1945. prikažemo jedino u smislu partizanskog terora. Iz te paradigme imamo ovaj današnji problem. Idemo li korak dalje, posljedica je tri komemoracije u Jasenovcu što je rezultat izravne politike koju vodimo već 25 godina, a s Vladom Tihomira Oreškovića ona je dobila svoje ubrzanje', smatra povjesničar Tvrtko Jakovina.

Za njega je antifašizam važan jer svijet u kojem živimo stvoren je rezultatima pobjede 1945. i velikim dijelom postoji po tim uzancama.

'U modernom društvu, očito i dalje nismo raščistili s nekim tipom naslijeđa fašizma, pa i antifašizma, pa i dalje vodimo taj tip rasprava. U hrvatskom društvu posljednjih 25 godina smo kapilarno, zahvaljujući političkim opcijama, od kojih je jedna opcija predsjednice Republike i sličnih, nastojali rehabilitirati one koji su bili fašisti za vrijeme drugog svjetskog rata. To je temeljni problem. Da tu nismo dirali, imali bismo lakšu situaciju', tumači Jakovina.

Odlike mirnodopskog antifašizma on svodi na borbu protiv diskriminacije, socijalnu pravdu, izgradnju inkluzivnog društva koje će štiti slabije, a u kojem neće biti mjesta radikalnim idejama ni s jedne strane.

'Društvo u kojem će se boriti za jednu viziju pravednije budućnosti. Naravno da različiti ljudi mogu to različito tumačiti, ali to bi bila i zaštita manjina, slabijih, društvo bez korupcije. To bi trebao biti nekakav moderni antifašizam. Društvo bez ekstrema, takvim ga ja vidim', poručuje Jakovina.