Nekidan sam išao s prijateljicom na piće. Nakon već uobičajenog folklora u kojemu ona benevolentno provocira inzistirajući da ja, kao stručnjak za kavane, nađem neko mjesto na kojemu će nam biti ugodno, a gdje još nismo bili, odlučili smo se za jedan kafić u koji ne idemo često jer nije baš usput, ali nam je drag. Ondje nije bilo mjesta, bila je gužva i bilo je glasno i previše žamora, pa smo, kako nam se nije baš dalo hodati, otišli u kafić do.

Izvana ništa posebno, kafić kao kafić, isti kao i stotine i tisuće drugih, ostakljena terasa, reklama za pivo, standard. Kada smo ušli unutra, naša su stara ne-baš-sasvim rokerska srca ipak malo brže zaigrala. Po zidovima plakati za koncerte i uokvirene, pa i potpisane LP ploče, ispod šanka crtež u maniri ulične umjetnosti na kojemu se pojavljuju panker, navijač i hipik, električna gitara kao ukras na jednom zidu; sve ikonografija koja bi dala naslutiti da smo pronašli rokersko utočište za koje do sada nismo znali. A kad ono! Šok je uslijedio nakon dvije ili tri minute.Tada smo, naime, spoznali tri stvari. Prva je da od glazbe koja se reklamira po zidovima nema ni 'g' budući je svirala neke generička kompilacija onoga što renomirani glazbeni kritičari zovu jednostavno 'ljiga' na kojoj su se, kako ćemo kasnije utvrditi, za ravnopravan broj minuta borili igrači kao što su Celine Dion, Simply Red i Craig David, sve roker do rokera, ne znaš tko je žešći.

Druga je da konobarov imidž i odjeća više pristaju nekom kafiću za špice, nekom od onih klasičnih fensi mjesta , a treća da su na toj razini i cijene. Poslije smo uvidjeli da su i gosti potpuno neprofilirana publika, ni traga kožnim jaknama, dugim kosama i ostalim vanjskim obilježjima rock plemena, raznorazni ljudi s raznoraznih strana. To nas više nije šokiralo, tada smo već shvatili da taj kafić nikako nije ono za što se izdaje, ali nam i dalje nije bilo jasno zašto to rade.

Zavaravanje? Koga?

I, doista, koga oni misle zavarati? Pravi bi roker (uz svu nepreciznost koju ta definicija uključuje) pobjegao glavom bez obzira već na prve taktove koji se iznutra čuju, ako ga već ne bi u startu odbilo to što konobar ima naušnicu ala Cristiano Ronaldo, hlače na crtu i pregaču s ogromnim i razmjerno loše izvedenim logom kafića.

Dobro, istina, možda je nekome tko nije roker i kome glazba ne znači mnogo ugodnije piti svoje piće s pogledom na gitare, ploče i plakate, ali u tom slučaju je pitanje unutrašnjeg uređenja lokala banalizirano i svedeno na sasvim estetsku razinu, bez ikakvog dubljeg značenja. Možda to zaista i jest tako, ali jedno se igrati reprodukcijama 'Mona Lise' i 'Suncokreta' i pokušati predstaviti svoj kafić kao neko umjetničko mjesto, a drugo s rock'n'rollom. Ono, nemoj mi se furati na rokera ako roker nisi!

Ne želim reći da je rock glazba u bilo kojem smislu važnija od likovne umjetnosti, a pogotovo od starih majstora, ali ta je ikonografija uvijek implicirala određeni stil života i odavno se već počela koristiti u komercijalne svrhe, nije to ništa novo, no u kafiću u kojem se taj stil života može i provoditi, a ne samo prodavati djeluje dosta umjetno i nepošteno prezentirati jednu sliku, a živjeti drugu.

Ima toga još

Ovaj primjer nije usamljen, daleko od toga. Bio sam ja i u kavanama koje se furaju na staru zagrebačku školu, a unutra trešte narodnjaci, pa bome i u onima koje su uređene kao luksuzna mjesta za bogatu klijentelu, a konobari imaju crno ispod noktiju, WC je zadnji puta opran devedesetih i kava ima okus po starim krpama za brisanje posuđa.

Ne znam jesam li to samo ja, ali kada završim na takvom mjestu i već naručim piće pa ne mogu ili ne želim otići, uvijek se osjetim prevareno. I u pravilu ne dolazim drugi puta. Zaista nema potrebe za pretvaranjem, svaki profil kavane ima svoju publiku i nema razloga da odmah ne bude očito u što se upuštate. To je kao kada imate kolegu s posla koji vas tapše po ramenu i ispija kave s vama, a koristi prvu zgodu da šefu kaže da ste prošli vikend pretjerali s alkoholom nakon čega ste mokrili nasred ulice, vozili pijani i zavijali na mjesec. Riječju, prijetvornost.

No dobro, život bi možda bio manje zanimljiv kada bi ljudima na čelu pisalo kakvi su zaista, ali bi svakako bio i manje stresan. S druge strane, kada bi kafić svoje pravo lice otkrio na startu, to ga ne bi učinilo manje privlačnim ili vrijednim, a stres bi eliminiralo do kraja. U nekom idealnom, utopijskom kavanskom svijetu to će se i dogoditi, a do tada valja vrijedno raditi na razvijanju instinkta jer ćemo samo tako osvijestiti da je ponekad puno bolje otići nego ostati iako nam oči govore drukčije.