Ustavni je sud usvojio Mađerovu tužbu, odnosno prigovor da su mu domaći sudovi prekršili ustavna prava u postupku izvršenja presude Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) u Strasbourgu. Taj je sud 2011. presudio da su 64-godišnjem Mađeru kršena ljudska prava prilikom uhićenja te da ima pravo na obnovu kaznenog postupka, no taj su zahtjev velikogorički i Vrhovni sud odbili 2012. Mađer se, pak, žalio ustavnim sucima koji su mu dali za pravo te su ukinuli odluke dvaju sudova pa će sud u Velikoj Gorici ponovno morati odlučivati o zahtjevu za obnovom postupka.

Mađer je pravomoćno osuđen 2006. a stroga kazna izrečena mu je zbog okrutnog postupanja s mrtvim tijelom žrtve. U presudi stoji da je prvo spalio leš, a kad mu to do kraja nije uspjelo onda ga je osakatio i zakopao u vinogradu. Naknadno ga je otkopao i bacio u bunar, ali se predomislio pa ga je izvadio i zakopao na drugom mjestu.

"Okrivljeni je tijelo žrtve palio, sakatio, pokapao u vrećama, stavljao u kišnicu i zakapao, a sve u svrhu prikrivanja svog nedjela, čime je iskazao dodatnu bešćutnost", obraložio je prvostupanjsku presudu sudac Perica Rosandić.

Po optužnici, Mađer je žrtvu ubio u vozilu "fiat uno", nakon što se s njom posvađao zbog 14.000 eura, koliko mu je dugovao. Ubio ga je ustrijelivši ga u leđa iz prerađenog raketno-signalnog pištolja.

Slučaj je obilježilo nepostojanje fizičkih dokaza koji bi teretili Mađera pa je osuđen na temelju priznanja koje je dao u policiji u prisutnosti branitelja po službenoj dužnosti. Na lešu žrtve nikad nisu pronađeni tragovi koji bi ukazivali na njega kao ubojicu, u vozilu nije bilo tragova koji bi potvrdili da je u njemu bila žrtva, a nije se moglo ni potvrditi da je iz Mađerova pištolja pucano u žrtvu. Sud je stoga odlučio vjerovati priznanju danom u policiji.

No, Mađer i njegov izabrani branitelj Milenko Umičević tvrde da je priznanje dano zbog trodnevnog policijskog zlostavljanja pa su se obratili ESLJP-u pred kojim su tvrdili da je pri uhićenju i pritvaranju prekršena zakonska procedura te da nije imao pošteno suđenje. Dio prigovora sud u Strasbourgu odbacio je kao nedopuštene i neosnovane, no osnovanim je ocijenio dio koji se odnosio na ispitivanje u policiji. Zaključio je da Mađeru tijekom ispitivanja nije bila osigurana pravna pomoć te da je bio podvrgnut nečovječnom postupanju u Policijskoj upravi zagrebačkoj.

Obrana Mađera je nakon toga posegnula za izvanrednim pravnim lijekom i zatražila obnovu kaznenog postupka, odnosno izmjenu domaće kaznene presude, no velikogorički i Vrhovni sud to su odbili uz obrazloženje da su zakasnili sa zahtjevom. Naime, obrana se pozivala na Zakon o kaznenom postupku (ZKP) koji je bio na snazi kada je protiv Mađera pokrenut postupak i u kojemu nije bio propisan rok za podnošenje tog izvanrednog pravnog lijeka, dok su se sudovi pozvali na izmjene zakona po kojima se obnova postupka može tražiti 30 dana od pravomoćne odluke ESLJP-a.

Ustavni sud je, pak, zaključio da su sudovi propustili podrobno obrazložiti razloge te odluke te je naložio sudu u Velikoj Gorici da ponovo ispita pravodobnost Mađerovog zahtjeva za izmjenu domaće kaznene presude.

Inače, Ustavni sud je o Mađerovom slučaju odlučivao 2009. i tada je odbio njegovu tužbu, ustvrdivši kako nema dokaza da su ga policajci zlostavljali.