Dan je počeo tiho, ali ubrzo su se dogodili sukobi između policije i sindikalista, to jest štrajkaša koji su pokušavali onemogućiti, na više mjesta u državi, da krene javni prijevoz. Uzduž i poprijeko Španjolske bilježe se manji ili veći sukobi između onih koji bi štrajkali i oni koji to ne bi.

Brojke još, zapravo i nema o tome koliko se ljudi odazvalo pozivu dvaju velikih sindikata UGT i CCOO koji prosvjeduju protiv reforme za fleksibilnije tržište rada.

Već rano ujutro u Madridu i ostatku zemlje osjećale su se posljedice štrajka: veliki redovi na autobusnim stajalištima, kiosci bez novina, televizija u mraku.

Dva sindikata spominjala su u priopćenjima stopu sudjelovanja od gotovo stotinu posto za željeznu industriju i 'potpuni prekid rada' u automobilskoj industriji.

Da bi smanjio javni deficit, Zapatero je bio prisiljen smanjiti plaće dužnosnika, zamrznuti mirovine i zaustaviti zaduživanje.

Ali, zapravo, nikada se u novijoj španjolskoj povijesti nije nakupilo toliko loših vijesti za radnike: Španjolska ima 18,4 zaposlenih (svaki peti građanin ne radi), dva milijuna manje nego prije dvije godine, a nezaposlenih je 4,6 milijuna, to jest, 2,3 milijuna više nego 2008. godine.

Svejedno, kao nikada do sada se pojavljuje tako duboka provalija među onima koji, u ozbiljnom stanju ekonomije, nalaze opravdanje u prosvjedu i onih koji to isto misle, ali, nakon što izvažu sve faktore, zaključuju da nije baš najpametnije zaustaviti zemlju.