Izbori zakazani za osmi studenoga 2015. nisu takvi. Oni su licemjerni obred, farsa, vašar praznoslovlja, dosada, poniženje i još jedan – u četvrtstoljetnom nizu – razlog za zebnju i strah. Ti izbori bude optimizam iz jednog jedinog razloga, zbog puke činjenice da se održavaju i zbog određene vjerojatnosti da će se održavati i u buduće.

Ono što te izbore čini lažnim, pa i bizarnim, jest odnos obaju vodećih stranaka prema kroničnoj ekonomskoj krizi koja već sedam godina razara hrvatsko društvo i zaziva imperativ radikalno drugačijeg pristupa ekonomiji (i ne samo ekonomiji). Obje stranke zastupaju praktično identične ekonomske filozofije i to upravo one koje su krizu i izazvale.

Razlike između "ekonomskih programa" SDP-a i HDZ-a svode se na statističku pogrešku, na nijanse, na natjecanje u obećanjima koja su ili neostvariva ili bi bila pogubna ako bi bila ispunjena, ukratko, na kozmetičke popravke ovog istog sustava koji je na hrvatsku ekonomiju imao apokaliptični učinak.

Tko god pobijedi na izborima, etatistička ekonomija ostat će netaknuta, kao i udio državnog vlasništva, golema, suvišna i štetna administracija, destimuliranje investicija, suludi sustav lokalne samouprave, pritisak na banke, prezir prema privatnom vlasništvu i privatnoj inicijativi, nepodnošljivo visoki porezi i neodrživo visoki, nepotrebni javni troškovi, ali i ono najgore: mentalitet koji je takvu, državnu, zapravo socijalističku ekonomiju učinio neupitnom. Ekonomska filozofija hrvatske političke elite svodi se na otimanje novca od privrede i društva i kontinuirano umanjenje tržišnih sloboda. Budući je novac poluga moći i vlasti, trajna je težnja političke elite da ga se domogne u što većim količinama kako bi ga distribuirala u skladu sa svojim dnevnopolitičkim potrebama, ekonomskoj logici usprkos. Fiskalni teror i održavanje tržišnih sloboda na simboličnoj razini neizbježna su posljedica opće svemoći države i njenog kultnog položaja.

Znakovito je da je središnja tema predizbornih rasprava proračun: kako ga "napuniti" i kako ne umanjiti javne rashode. Porast proizvodnje i oporavak ekonomije ne promatraju se kao vrijednost po sebi koja bi građanima mogla olakšati život nego kao prilika za otimanje svježeg novca. Kada se svrha ekonomije svodi na financiranje države, takva ekonomija nije osuđena samo na trajnu i duboku krizu nego na neku vrst permanentnog bankrota, na entropiju u kojoj i građani, htjeli ne htjeli, postaju suučesnici u proračunskoj Ponzijevoj shemi dok ih politička elita poput posesivnih roditelja tretira kao nezrelu djecu i ne dopušta im da odrastu i preuzmu odgovornost za vlastitu egzistenciju. Ekonomija tek dijeli žalosnu sudbinu društva u kojem država nije samo najveći poduzetnik i poslodavac nego i neupitna svetinja.

Paradoksalno je da taj sustav i radikalni nacionalisti i naivni ljevičari nazivaju "neoliberalizmom", psovkom koja prikriva jedan degenerirani socijalizam, premda je i "socijalizam" u medijskoj i javnoj predodžbi još gora psovka. No, to je samo jedna od mnogih pojmovnih konfuzija na kojima počiva Hrvatska Državna Laž.

Žestina predizborne kampanje proizlazi isključivo iz razlike u stilu i ritualu kojima se ta Laž njeguje. SDP pokušava ponuditi drveno željezo, hibridno pomirenje nacionalizma i demokracije. HDZ na to reagira nervozno jer nesvjesno i instinktivno čuva primitivnu i nedemokratsku narav nacionalizma. HDZ zna da nacionalizam ne može opstati u okvirima pristojnosti, zdravog razuma, vladavine prava i demokratske procedure. Umiveni nacionalizam SDP-a sadrži izvjesnu dozu pluralizma što HDZ organski ne podnosi ni u minimalnim količinama. S druge strane, kako u SDP-u jača idiotizam domoljublja, razlike između dviju vodećih stranaka svele su se na praznu emociju i simboliku bez sadržaja.

Identični – socijalistički – ekonomski programi i sve sličniji nacionalistički ispadi obaju vodećih koalicija obesmislili su višestranačje u Hrvatskoj do one kritične točke kada postaje osnovano govoriti o de facto socijalističkom jednopartijskom sustavu koji je gori od onog prethodnog jer se krije iza liberalno-demokratske forme i lišen je njegove najvažnije moralne kvalitete: internacionalizma. Svi politički faktori uporno brane skup, štetan i neodrživ ekonomski etatizam i euforično se zaklinju u ideologiju domoljublja koja je moralno i intelektualno opustošila Hrvatsku, riječju, tvrdoglavo ustraju na svemu što hrvatske građane lišava egzistencijalne perspektive i građanskog dostojanstva. Moralisti bi, s pravom, rekli da je takva politika kriminalno neodgovorna i da je odavno zakoračila u čisto moralno ludilo. Cinici bi, također s pravom, rekli da politička elita savršeno logično i mudro skrbi o svojim interesima jer čuva sustav i raspodjelu moći koji joj jamče opstanak, a kako nikada nije raspolagala racionalnim legitimitetom ne može preuzeti rizik racionalnog ponašanja i uspostave sadržajne pluralne demokracije i stvarne tržišne ekonomije. Stoga je doista utopijski iluzorno očekivati od političke elite koja nacionalističkom iracionalizmu i državnoj ekonomiji duguje svoje postojanje da će odustati od svojih ishodišta i svojih poluga moći. Privid pluralne demokracije i tržišne ekonomije će – u najboljem slučaju – ostati sačuvan na onoj minimalnoj razini odakle ne može ugroziti status quo.

Predstojeći izbori samo su još jedna epizoda u održavanju toga privida. Njihova tragika ogleda se i u tome što će im mnogi građani pristupiti s osjećajem olakšanja, uvjereni da će "nam" nakon izbora "biti bolje", iako će upravo takvom zabludom zabiti još jedan čavao u uski hrvatski lijes i ovaj stockholmski sindrom produljiti unedogled. Čini se kao da nikada ništa više od proračunskog kruha, domoljubnih igara i sličnih poniženja nisu ni htjeli. A i zašto bi? Lakše je živjeti od preraspodjele nego igrati surovu tržišnu utakmicu, kao što je lakše nositi se s egzistencijalnom tjeskobom kao podanik sablasti kakva je nacija, nego kao moralno odgovorni, slobodni građanin. Hrvatski slučaj razotkrio je jedno od najvažnijih i najopasnijih proturječja demokracije. Kada se poima i koristi kao prilika za uspostavu društva utemeljenog na razumu i individualnoj slobodi, demokracija je veličanstveno ljudsko dostignuće. Kada se ta prilika uporno propušta, demokracija postaje strašnija od najgore tiranije.