Egipat je važno političko i kulturno središte Bliskog istoka i ono što se ovih dana događa u njemu nedvojbeno će se odraziti na čitavu regiju, ali i šire. Egipat, kao važan partner SAD-a, kao arapska zemlja koja ima korektne odnose s Izraelom i kao zemlja u kojoj je rođen pokret Muslimanska braća, koji se pak smatra matičnim pokretom iz kojeg su proizašle neke od najradikalnijih islamističkih organizacija, nedvojbeno je važan geopolitički i geostrateški faktor.

Prosvjedi, demonstracije ili revolucija koja ovih dana potresa Egipat uzdrmala je i ostatak svijeta. Svjetski čelnici su u stanju pripravnosti, naveliko se spekulira o raspletu događaja, svatko ima svoju verziju, a nitko ne nudi rješenje.

Britanski premijer David Cameron izjavio je da je 'osjetljivo govoriti o tome da u Egiptu postoji izbor'.

'Represija, ukoliko se odluče za nju, loše će završiti za Egipat, ali i za svijet. To je pogrešan izbor', kazao je Cameron.

Najveća opasnost svakako je Hamas, koji se formirao u pojasu Gaze kao rezultat iranske islamske revolucije i koji usko surađuje s Muslimanskom braćom u Egiptu. Kako egipatska policija ne patrolira graničnim prijelazom Rafah u pojasu Gaze, Hamasovi naoružani pripadnici ulaze u Egipat i usko surađuju s Muslimanskom braćom koja su se posvetila demonstracijama i inzistiraju na formiranju nove vlade koja neće uključivati članove vladajuće Nacionalne demokratske stranke (NDP).

No s Hamasom treba biti vrlo oprezan. Nema nikakve dvojbe da i jedni i drugi dugoročno prizivaju neku drugu vrstu demokracije koja se pomalo oksimoronski naziva 'islamska demokracija'.

Podsjetimo da je Hamas nastao upravo kao reakcija na nesposobne strukture, odnosno kao otpor korumpiranoj, nepotističkoj, poluprivatiziranoj Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji (PLO) Jasera Arafata. Hamasovo angažiranje u demokraciji zapadnjačkog, parlamentarnog tipa tek je izraz političke nužnosti da se participira u onakvoj vlasti kakva postoji.

Stvarnost je, dakako, drugačija i zbog toga postoji realna opasnost od preuzimanja vlasti u režiji muslimanskih ekstremista te uspostavljanja još goreg poretka. Stoga su usporedbe s Iranom i islamskom revolucijom iz 1979. godine sasvim opravdane.

Prisjetimo se: bio je to pokret inspiriran širokom lepezom ideja, koji je okupio različite skupine ljudi s različitim interesima; bogate i siromašne, urbanu i ruralnu populaciju, intelektualnu zajednicu i obrazovane skupine, seljaštvo i neobrazovane mase. Bila je to revolucija u kojoj su se preklapale različite političko-ideološke struje, a bilo je i onih koje nije povezivala nikakva ideološka linija, koji su samo željeli srušiti postojeću vlast i ukloniti strani utjecaj. Najglasniji su ipak bili islamski aktivisti.

U svakom slučaju, iranska revolucija nije donijela ništa bolje iranskom narodu. Iran i dalje pati od kroničnog nedostatka osobnih i političkih sloboda, a revolucionarni režim je nastavio pomagati vlasnicima kapitala, eksploatirati rad i one iste radnike koje je nekada podupirao i poticao na revoluciju.

Iz američke perspektive, najbolja stvar koja bi se mogla dogoditi bio bi miran kraj prosvjeda, umirovljenje predsjednika Hosnija Mubaraka i djelomičan nastavak sustava koji je stvorio (bez korupcije, naravno).

Nestašica hrane i pića, pljačke koje traju već danima, zatvorene banke, komunikacijska odsječenost od svijeta i, općenito, želja za povratkom u svakodnevni život mogli bi postupno dovesti do kraja prosvjeda, što bi, realno gledajući, moglo značiti i opstanak sustava, pa i samog predsjednika Mubaraka. A to bi, dakako, najviše odgovaralo Izraelu.