Nakon velikog, dvodijelnog samita u Bruxellesu, na kraju kojeg se činilo da se situacija oko eura konačno stabilizira, uslijedio je tjedan šokova. Prvo je grčki premijer Georgios Papandreou najavio referendum, pa su ga Angela Merkel i Nicolas Sarkozy sazvali na hitan politički preodgoj u Cannes, nakon kojeg se Papandreou predomislio. Grčka je u roku od par dana dobila vladu nacionalnog jedinstva s novim premijerom na čelu.

Dok se u Grčkoj zaplitao i rasplitao još jedan čin njihove naoko beskrajne ekonomsko-političke tragedije, krajičkom oka počelo se gledati prema Italiji, koja je mnogo veća i moćnija od Grčke te ima mnogo manje odgovornog premijera. Stoga su u Njemačkoj napisani mnogi pomalo bipolarni komentari i analize, u kojima nema mnogo optimizma.

Poslovne novine Handelsblatt upozoravaju da ne treba očekivati previše od ikoga u Ateni: 'Tko god preuzme uzde, Europa se treba pripremiti za još veći kaos.' Sada već bivšem grčkom premijeru Papandreou zamjera se što je 'propustio pokazati političko vodstvo' jer je 'gorka istina da Grčka nema izbora – što su grčkom premijeru sa savršenom jasnoćom rekli Merkel i Sarkozy. Grčka može prihvatiti europsku pomoć ili mora napustiti eurozonu.'

Ipak, sve to se čini mnogo manjim problemom u odnosu na situaciju u Italiji, koju se naziva 'sljedećom slabom karikom u lancu': 'Ako Italija i zatim Španjolska postanu nestabilne, mogao bi uslijediti nekontrolirani domino-efekt koji bi ubrzo došao i do Francuske.'

Konzervativni Frankfurter Allgemeine Zeitung, koji većinom podržava kancelarku Merkel, skrenuo je pažnju na promjenu političke paradigme o stalnosti eurozone: 'Dosad se jedna stvar nije dovodila u pitanje, a to je da će svaka članica monetarne unije – što god da se dogodi – i dalje pripadati eurozoni. Tema samovoljnog povlačenja ili izbacivanja iz eurozone je bila tabu. Činjenica da se u europskim sporazumima nije predvidio ni jedan od ta dva scenarija je zapravo najmanji problem. Taj tabu više ne postoji!'

FAZ upozorava da bi to moglo imati dugoročne posljedice za Europsku uniju: 'Buduće rastakanje europskih institucija i dužnosti neće biti isključeno – možda jer tako žele glasači ili zbog objektivnih proturječnosti koje se ne mogu riješiti postojećim metodama.' Zaključak komentatora FAZ-a je pesimističan: 'Očito je da se ogromni projekt ujedinjene Europe – jedinstven pothvat s ciljem organiziranja mira i prosperiteta uz zadržavanje suverenosti – nalazi u velikoj krizi i gubi samopouzdanje.'

Umjereno ljevičarski dnevnik Berliner Zeitung vrlo jasno zaključuje sljedeće: 'Spašavanje eurozone je promašaj epskih razmjera. Uvjeti i prijetnje Merkel i Sarkozyja samo dokazuju dramatičnost situacije.' Berliner Zeitung piše da je 'euro ozbiljno oštećen' zbog panične reakcije dvojca Merkel-Sarkozy te da pravi spas zajedničke europske valute treba 'poslati jasan signal – uvesti euro-obveznice ili zajedničke poreze'.

Malo manje umjereno ljevičarski nastrojen Sueddeutsche Zeitung Grčku preskače s napomenom da 'eurozona sigurno neće krahirati samo zbog nje'.

'Neovisno o Grcima, Talijani će odrediti hoće li euro preživjeti. Koliko god bolno bilo, eurozona može preživjeti odlazak Grčke. Zato je lijepa i ponosna Italija drukčiji slučaj: 60 milijuna stanovnika, treća ekonomija eurozone i 1,2 trilijuna eura duga. EU ne bi mogao spriječiti bankrot Italije – ni ekonomski ni politički gledano.' Ove novine nemaju dlake na jeziku kada je riječ o stanju u Italiji: 'Situacija je dramatična i akutna. A krivica je isključivo na Berlusconijevoj vladi.' Fatalistički zvuči zaključak o tome da je zbog Berlusconijeve političke slabosti, ali beskrajne želje za moći 'Italija ušla u začarani krug: visoko zadužena ona sada mora podizati nove zajmove po nepovoljnijim uvjetima kako bi vraćala dugove koji dolaze na naplatu.'

Die Tageszeitung u svojem komentaru, za razliku od ostalih, više ne nudi nikakve odgovore na europski kaos, nego samo postavlja retorička pitanja: 'Kako se uopće može stvoriti zaštitni zid oko eura?' Ili: 'Što uopće možemo učiniti? Jedna stvar je sigurna: na EFSF možemo zaboraviti.' Čini se da Europu nije spasio ni plan B, što je EFSF predstavljao. Vrijeme je za plan C, što god on mogao biti.