Nenad Zakošek, voditelj istraživačkog projekta 'Izbori, stranke i parlament u Hrvatskoj', koji financira Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, i dekan Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu u razgovoru za tportal početak pretkampanje ocjenjuje istim kao i na prethodnim izborima, kad je u pitanju izborni folklor. Pozvao je građane da, bez obzira na ono što čuju od političara u kampanji, izađu na izbore i tako pokažu odgovornost za zajednicu u kojoj žive
Borba za mjesta u Hrvatskom saboru, a time i osvajanje vlasti na nacionalnoj razini, već je počela. Po čemu je ovogodišnja kampanja slična prethodnima ili se razlikuje od njih?
Specifične su prije svega okolnosti u kojima se izbori odvijaju. To su ekonomska kriza iz koje Hrvatska još nije izašla te visoka razina zaduženosti i promijenjeni uvjeti na svjetskim financijskim tržištima koji onemogućuju da se financijski problemi države, ali i građana, naprosto riješe dodatnim zaduživanjem. Ako uvjeti ekonomske krize donekle sliče okolnostima prije prijelomnih izbora 3. siječnja 2000, kad je Hrvatska vlastitom krivnjom doživjela pad društvenog proizvoda i propast nekoliko velikih domaćih banaka, onda su nedostupnost jeftinih kredita i nužnost da se istovremeno pronađe način za poticanje ekonomije i proračunsku štednju doista specifični uvjeti koji sigurno utječu na raspoloženje građana u izborima. Druga posebna okolnost je dovršetak pregovora o ulasku u Europsku uniju i sada već sasvim bliska perspektiva hrvatskog članstva u EU-u.
Što se pak tiče izbornog folklora koji smo vidjeli u pretkampanji, ne vidim velikih razlika u odnosu na izbore 2007
Smatrate li optužnice za ratne zločine, koje su stigle iz Srbije, strah od povratka 'crvene Hrvatske' i slične povratke u prošlost centralnim točkama kampanje ili se ona mora usmjeriti na nešto važnije, kako ocjenjujete retoriku političara u kampanji?
Nadasve je retorika HDZ-a krajnje predvidljiva i ponavlja propagandni obrazac koji su ranije koristili Ivo Sanader i Franjo Tuđman. Opozicija se sumnjiči kao nedovoljno patriotska, sumnjiva u moralnom (tko je probao marihuanu ili ne ide u crkvu?) i nacionalnom smislu (kako se ono zovu čelnici opozicije?). Što se pak tiče glavnog takmaca HDZ-a, Kukuriku koalicije, ona građanima mora demonstrirati nekoliko stvari: da su njezini članovi složni i dobro međusobno surađuju te da neće ponoviti obrazac nejedinstva koalicije koju je predvodio Račan, nadalje da su kompetentni i da imaju program za rješavanje akutnih ekonomskih i društvenih problema te, napokon, da su moralni i da neće ponoviti Sanaderov obrazac korupcije i zloupotrebe vlasti
Kako dvije suprotstavljene strane mogu zadržati povjerenje svojih birača, odnosno što trebaju učiniti da pridobiju one koji se nalaze negdje u sredini?
HDZ ima dva problema. Prvi je da sve svoje tradicionalne birače, koji su iz nekog razloga demobilizirani i koji bi zbog nezadovoljstva mogli ostati kod kuće ili svoj glas dati nekoj drugoj desnoj stranci, uvjeri da se i ovaj put isplati izaći na izbore i ostati vjeran HDZ-u. Drugi je problem privlačenje bar dijela neopredijeljenih birača, koji su po svojim političkim nazorima uglavnom smješteni u političkom centru. Te su dvije zadaće različite i stoga su poruke HDZ-a i njihove predsjednice politički rascijepljene – s jedne se strane čuju nacionalističke parole koje trebaju mobilizirati tradicionalno desno biračko tijelo i spriječiti da se ono rasprši na mnoštvo desnih konkurenata (u koje svakako spadaju i Kerum i Bandić), a s druge se strane naglašava uspjeh u pregovorima s EU-om i činjenica da će Hrvatska tamo uskoro ući – što je desnim biračima nevažno ili čak odbojno, no može privući neodlučne centrističke birače.
S druge strane, Kukuriku koalicija također ima zadaću motivirati svoje tradicionalne birače na izlazak na izbore, dok se istodobno mora profilirati tako da privuče većinu neopredijeljenih birača, uvjeri ih u svoju kompetentnost i nekorumpiranost te spriječi raspršenje glasova na izborne konkurente, poput Lesarovih laburista, koji također ciljaju na isti segment biračkog tijela – građane nezadovoljne dosadašnjom vladajućom politikom, ali i političkim elitama općenito, koji žele promjenu.
Dakle, i jedni i drugi moraju pokušati mobilizirati još uvijek vrlo velik segment neopredijeljenih birača, koji često nisu jasno ideološki profilirani i prije svega ih obilježava nezadovoljstvo sadašnjim stanjem.
Koje poruke se mogu čuti od vodećih političkih figura, prije svega čelnika dviju najjačih stranaka u Hrvatskoj jer će jedno od njih biti premijer(ka) nakon izbora? Koliko su uvjereni u to što rade i da će doista i pobijediti?
I za Jadranku Kosor i za Zorana Milanovića ovi su izbori presudni i neće odlučiti samo o tome tko će se od njih naći na premijerskoj dužnosti, nego i o njihovoj daljnjoj političkoj sudbini. Vrlo je vjerojatno da će izborni gubitnik izgubiti i čelno mjesto u svojoj stranci. Ako Jadranka Kosor izgubi izbore, u HDZ-u bi moglo doći do tektonskih promjena koje će rezultirati novim stranačkim vodstvom i novim predsjednikom ili predsjednicom stranke. S druge strane, ne vjerujem da SDP može po drugi put zaredom izgubiti izbore pod vodstvom Zorana Milanovića – osobito u situaciji u kojoj u kampanju ulazi s velikom prednošću pred HDZ-om – a da se to ne odrazi na njegovu buduću ulogu stranci. I u SDP-u bi gubitak izbora značio zahtjev za novim stranačkim vodstvom. Prema tome, i Kosor i Milanović osobno su jako motivirani učiniti sve da dobiju izbore. Naravno, njihova je komunikacija s biračima obilježena njihovim karakterom, njihovim komunikacijskim vještinama i intelektualnim habitusom, političkim iskustvom i osobnim stilom, što svakom od njih daje prepoznatljiv profil, koji različito djeluje na različite birače.
Koji bi faktori mogli presuditi u kampanji, odnosno što bi to moglo donijeti konkretnu prevagu na jednu ili drugu stranu ako pretpostavimo da je rezultat, unatoč anketama, neizvjestan?
Kad je HDZ u pitanju, važno je hoće li u predstojećem razdoblju izaći na vidjelo neke dodatne opterećujuće činjenice vezane uz korupcijske afere koje bi mogle izravno baciti negativno svjetlo na Jadranku Kosor ili najuže vodstvo HDZ-a i tako uništiti vjerodostojnost njihove poruke o odlučnoj borbi protiv korupcije. To je okolnost koja bi mogla definitivno presuditi o porazu HDZ-a na izborima.
S druge strane, opozicija prije svega ne smije napraviti neku veliku pogrešku, poput grešaka koje je SDP učinio u kampanji za parlamentarne izbore 2007: tada su u samom finišu kampanje izgubili prednost od oko pet postotnih bodova, i to zbog izbora krivih tema, nesposobnosti da biračima prenesu svoju poruku, nejasnoća oko odnosa dva čelna čovjeka stranke – tada Ljube Jurčića i Zorana Milanovića – te napokon neuspjeha u osporavanju Ive Sanadera i njegova javnog imidža. Milanović je, doduše, bio u pravu kad je Sanadera pitao otkud mu satovi, ali očito ta poruka nije našla put do birača. Opozicija naprosto više ne smije dopustiti da takve pogreške dovedu u pitanje prednost koju zasad uživa među hrvatskim biračima.
Iako o nužnosti izlaska na birališta nije potrebno trošiti puno riječi, građane svakako treba motivirati da u što većem broju izađu na izbore. Kakva su hrvatska u odnosu na europska iskustva?
Jedna od razočaravajućih posljedica demokratizacije Istočne Europe bila je i činjenica da je vrlo brzo pao udio birača koji izlazi na birališta. U nekim istočnoeuropskim državama još je devedesetih godina taj udio pao ispod 50 posto na nacionalnim izborima, primjerice u Poljskoj i Litvi. Ako to imamo na umu, kao i ne sasvim realan broj birača u popisima u Hrvatskoj, mi zapravo nemamo tako nisku participaciju na izborima. Na nacionalnoj razini ona se na posljednjim izborima kretala od 63 do 65 posto, a na prijelomnim izborima 2000. dostigla je čak 75 posto. To je još uvijek znatno manje nego u nekim zapadnim demokracijama, iako je i tamo došlo do pada izborne participacije, doduše manje na nacionalnim izborima, a nadasve na europskim i lokalnim izborima. Stoga je hrvatska izborna participacija od oko 60-65 posto otprilike na razini prosjeka nacionalnih izbora u Istočnoj Europi ili čak nešto iznad njega. Kao najsvježiji primjer doista slabog izlaska na izbore može poslužiti Poljska, gdje je na parlamentarne izbore 9. listopada, izašlo manje od 50 posto birača.
Najvjerojatnija su dva scenarija. Prema prvom, Kukuriku koalicija pobjeđuje na izborima i osvaja dovoljan broj mandata da može samostalno formirati vladu ili je vrlo blizu brojci od 76 mandata, tako da, recimo, uz potporu nekolicine manjinskih zastupnika ima zadovoljavajuću parlamentarnu većinu.Iako su prognoze konačnog rezultata nezahvalne, posebice dva mjeseca prije izbora, kako pretpostavljate da će se stvari razvijati nakon zatvaranja birališta 4. prosinca?
Prema drugom scenariju, Kukuriku koalicija na izborima osvaja najveći broj mandata, ali joj za sigurnu parlamentarnu većinu nedostaje veći broj mandata zato što je više samostalnih lista osvojilo po nekoliko mandata – primjerice, Kerum i Bandić, laburisti, Ljubo Jurčić ili neki slični politički poduzetnici. U tom slučaju bi došlo do napetih koalicijskih pregovora, u kojima bi i HDZ, iako slabiji, možda mogao pokušati pridobiti dovoljan broj koalicijskih partnera.
Scenarij koji je u ovom trenutku doista teško zamisliv jest da HDZ dobije izbore, dakle da sam osvoji najviše mandata i inzistira na tome da ima primat u formiranju vlade.
Građani su u velikoj većini razočarani političarima i iskazuju nisko povjerenje u Sabor, Vladu i osobito u stranke. Po meni, dva su razloga zašto ipak oko dvije trećine građana izlazi na izbore. Prvi je obrana specifičnih interesa određenih skupina birača: na izborima žele spriječiti smjenu svojih političkih pokrovitelja, koji im jamče određene povlastice. Riječ je o fenomenu koji se u politologiji zove specifična potpora sustavu. Građani podržavaju institucije vlasti i politički sustav u cjelini samo dok im osiguravaju pogodnosti. Neučinkovitost vlasti može dovesti do povlačenja potpore cjelokupnom sustavu i okretanja nekim drugim opcijama, primjerice prihvaćanju autoritarnih rješenja. To je svakako opasno i, nasreću, manjak povjerenja u političke institucije u Hrvatskoj još nije rezultirao odbacivanjem demokracije kao sustava. Drugi razlog mobilizacije koja dovodi do izborne participacije su opće ideološke podjele u hrvatskom društvu, rascjep između uvjerenih vjernika i sekulariziranih birača, crnih i crvenih, lijevih i desnih. Ova svjetonazorska suprotnost motivira jedan dio građana da izađu na izbore, jer prije svega žele spriječiti da na vlast dođe njima svjetonazorski mrska opcija.
Zašto dolazi do apstinencije birača i koje opasnosti nosi takav trend?
Mnogo je razloga. Nedvojbena je činjenica da za 'ukorjenjivanje' demokracije među građanima oni moraju imati osjećaj da njihov angažman, izlazak na izbore i preferencije koje iskažu na izborima imaju nekog smisla, da određuju tko će formirati vladu i provoditi javne politike u narednom razdoblju. No upravo je tu došlo do velikog raskoraka između političkih elita i građana. Politički akteri koji su se formirali u svim postsocijalističkim društvima devedesetih godina, dakle stranke i političke elite, nisu dovoljno ukorijenjeni u društvu, nemaju stabilnu povezanost s građanima, koji imaju vrlo nizak stupanj povjerenja prije svega u njih, ali i institucije vlasti kojima upravljaju elite. Može se, dakle, govoriti o svojevrsnom autizmu političkih elita u postsocijalističkim društvima: pretežno su zatvorene unutar ekskluzivnog kruga aktera, međusobno se natječu i sukobljavaju, ali nemaju pravi kontakt s građanima, nisu otvoreni za utjecaje i ideje iz društva.
Preporuka biračima glasi da svakako izađu na izbore?
Izbori su trenutak kad građani preuzimaju na sebe odgovornost za odabir pravca kojim će se neka zemlja razvijati. Ako ne izađu na izbore, odriču se te odgovornosti. Ipak, izbori nisu jedini način na koji se može utjecati na političke odluke. Zato građanima treba reći: svakako izađite na izbore, ali činite i više od toga. Iskažite svoje želje i preferencije, udružujte se i javno pokažite što očekujete od politike i političara. Prema tome, osim glasovanja kao tradicionalnog oblika političke participacije, važni su i nekonvencionalni oblici participacije, koji očito nisu dovoljno prisutni u Hrvatskoj i na koje nismo dovoljno navikli. Možda treba reći i da su mladi osobito razočarani konvencionalnom politikom i najmanje izlaze na izbore. Ipak, to ne znači da su mladi potpuno politički nezainteresirani. Sigurno je da su u većoj mjeri razočarani funkcioniranjem postojećih institucija i aktera, no treba očekivati da će se možda prikloniti prosvjednim aktivnosti ili angažmanu u civilnom društvu. Zaključno, smatram da građani na sve načine trebaju pokazati odgovornost za zajednicu u kojoj žive
