Prošli smo tjedan pišući o francuskoj preteči Jamesa Bonda, agentu OSS 113, spomenuli i dvije parodije na tog omiljenog francuskog špijuna snimljene u novom mileniju. Njihov je redatelj Michel Hazanavicius u oba nastavka demonstrirao zavidno poznavanje špijunskog žanra i njegovih zakonitosti, pa su se te dvije parodije ujedno mogle promatrati i kao posveta zlatnom dobu špijunskoga filma. Ta su dva naslova, ' OSS 117: Cairo, Nest of Spies' i 'OSS 117: Lost in Rio', važna i po tome što je na njima Hazanavicius surađivao s glumcem Jean Dujardinom s kojim će nastaviti suradnju i na svom posljednjem filmu 'The Artist', neobičnoj i briljantnoj posveti eri nijemih filmova. Iako su dva naslova o agentu OSS 117 bila prilično zabavna, teško da je netko mogao predvidjeti kako će izgledati njihova nova suradnja.

Dujardin u filmu glumi superzvijezdu holivudskog nijemog filma Georgea Valentina čija je slava počela tamniti pojavom zvučnog filma. No ono što znači kraj za jednoga početak je za drugoga pa Valentin prati uspon nove zvijezde (odlično je glumi redateljeva supruga Bérénice Bejo koja je glumila u spomenutim parodijama, ali paralelno gradi i holivudsku karijeru), mlade i atraktivne pjevačice,  kojoj pojava zvuka ide u korist. Usput će se između njih dvoje roditi ljubav.

Smještanjem radnje u eru nepovratnog odlaska nijemog filma i rađanja zvuka očekivano ovaj film s produkcijske strane donosi besprijekorno evocirano razdoblje sa sjajnim kostimima, uvjerljivim scenografskim rješenjima i odličnom crno-bijelom fotografijom. No Haznavicius odlazi ne jedan već nekoliko koraka dalje pa ne samo da snima posvetu nijemom filmu već snima nijemi film. Redatelj Hazanavicius kaže kako je oduvijek htio snimiti nijemi film jer se divi mnogim filmašima iz tog vremena, ali i zbog činjenice da je riječ o formatu u kojemu je važna samo slika. Naravno da takav projekt producenti nisu bili spremni pogurati jer ulaganje novca u nijemi film u današnje vrijeme baš se i ne čini najpametnijim potezom, no ono što je uslijedilo potvrda je da koji put treba i riskirati.

Nakon što su njegove dvije parodije postigle solidan uspjeh na matičnom tržištu producenti su ipak postali  zainteresiraniji za njegov 'nijemi' projekt te su mu osigurali budžet od 13,5 milijuna eura. Kako je riječ o nijemom filmu koji ne poznaje jezične barijere, Hazanavicius je uspio okupiti međunarodno poznatu glumačku ekipu pa se pored njegova stalnog suradnika Dujardina i supruge mu Bejo pred kamerama pojavljuju ugledni holivudski glumci John Goodman, James Cromwell, Penelope Ann Miller, Missy Pyle, Britanac Malcolm McDowell i drugi.

Hazanaviciusov je vizualni prosede besprijekoran pa njegov stilizirani uradak doista djeluje kao film iz nekih drugih vremena, a svjesna odluka da snimi melodramu (on kaže zato što je primijetio da su od svih filmova nijemog doba najbolje starjele melodrame iako bi se o tome dalo diskutirati s obzirom na velikane komedije toga doba poput Charlieja Chaplina ili Bustera Keatona) također se pokazala ispravnom odlukom. Studiozni Hazanavicius je prilično dobro proučio eru nijemoga filma kako bi mogao snimiti što vjerniju posvetu tom dobu, ali i kako bi koristio neka tehnološka rješenja svojstvena tom vremenu, te je sam i napisao scenarij pa ovaj film predstavlja njegovo životno djelo.

Prepoznali su to i filmofili diljem svijeta pa je film dosad u svjetskoj distribuciji uspio povratiti uloženi novac iako neće previše zaraditi. No, to je prava šteta jer, suprotno onom što bi se moglo zaključiti, nije riječ o izvještačenom art filmu namijenjenom isključivo festivalskoj publici već o naslovu u kojemu će s lakoćom uživati i nešto manje zahtjevna publika željna isključivo zabave. Dakle, i gledatelji koji  možda i nisu vidjeli niti jedan nijemi film u životu jer doista je riječ o rijetkom spoju zabave i umjetnosti kakav je gotovo nezamisliv u današnje doba.

Film je dobitnik mnogih nagrada, među kojima i one za najboljeg glumca Jeanu Dujardinu na posljednjem Cannes Film Festivalu, te priznanja Udruženja filmskih kritičara New Yorka za najbolji film i najboljeg redatelja. Film je nanjušio i svemogući Harvey Weinstein čija je kompanija otkupila prava na distribuciju, a znamo da je riječ o čovjeku koji je svojedobno otkrio potencijale poput Stevena Soderbergha ili Quentina Tarantina.  U svakom slučaju, možda i nije najbolji, ali 'The Artist' je svakako najneobičniji, najhrabriji i najoriginalniji film ove godine, što nas vraća do uvoda i spomenute fraze: ako ove godine mislite gledati samo jedan film u kinima, onda je to 'The Artist'.