Naravno da, s jedne strane, nema smisla previše analizirati etimologiju titula 'kralja popa' i 'kraljice popa': za razliku od stvarnih kraljica, Madonna titulu nije stekla pukim činom dolaska na svijet. A ne postoji baš ni opcija nasilnog svrgavanja s trona, kao što je očevidno iz slučaja Michaela Jacksona - koji je zadržao titulu skoro pa dvadeset godina nakon što je faktički prestao imati hitove te se k tome još i pretvorio u opći predmet sprdnje! A i, ono, 'kraljica popa' definitivno zvuči romantičnije nego 'predsjednica popa' ili 'premijerka popa'.

Međutim, ono romantičnije - nije uvijek i ono ispravnije.

Jer... Premijer je tko netko najčešće dobije jedan do dva mandata za vladanje državom, jer treći je mandat rijetkost vrijedna ako ne nužno slavljenja, onda barem poštovanja. Madonnina neprikosnovena i definitivno vanserijska vladavina trajala je – po jednoj grubo subjektivnoj procjeni – cirka tri premijerska mandata, kojih 12 godina, od 'True Blue' do 'Ray of Light'. I na tome joj skidam kapu.

No titula 'premijera popa' svakako je realističnija, budući da ta tri mandata predstavljaju maksimalno razdoblje za koje većina glazbenika uspije ostati komercijalno i kreativno relevantna – posebno kreativno. Skladatelji se obično nakon kojih desetak godina istroše, počnu ponavljati, izgube inspiraciju ili se zakukulje u svoj svijet i tako odsjeku od vitalnih podražaja izvana... Uspješni pjevači po putu izgube potrebu za dokazivanjem te, paralelno s time, i strast, vatru u glasu, glad zbog koje su na početku karijere toliko iskakali.

Recimo, Madonninom zadnjem albumu se nisam vraćao ne toliko zbog samih pjesama, koliko zbog toga što ih je ona otpjevala kao da je riječ o uspavankama za djecu – i to ne u onom banalnom smislu 'toliko dosadno da me uspavalo', nego da po dikciji doslovno zvuči kao da pjeva svom djetetu, umjesto nekom anonimnom mladom klupskom mesu. Ni 'Give Me All Your Love' - navodni novi singl u produkciji Martina Solveiga, čija je demo verzija procurila prije koji dan, ne ostavlja bitno bolji dojam.

Premijerska titula je, kad pričamo o popu, poštenija od one kraljevske i zato što... Pa, ako premijer izgubi povjerenje glasačkog tijela ili parlamenta, on će biti smijenjen te izgubiti tu titulu! A Madonnu je u proteklih desetak godina niz novih mladih pjevačica zasjenio i po broju hitova, i po učinku tih hitova, i po tome koliko se o njima pričalo, pa opet, svejedno – rijetki su oni koji će poreći da je žezlo i dalje u njenim rukama, iako je kraljica definitivno više po svojim starim zaslugama negoli po tome koliko uistinu više vlada kraljevstvom.

Kome bi onda titula pripala po aktualnim zaslugama? Lady Gaga je previše polarizirajuća. Beyonce je diva koja se svakih nekoliko godina parkira u srce kraljevstva svojim pokretnim dvorcem, pa se šepuri bez puno zanimanja za podanike oko sebe i onda opet vrati u svoju bajnu izolaciju: dosta kraljevski, sve u svemu. No Rihanna... Ona je baš premijerka popa, zato što ima kontinuiranu podršku naroda: niže hit za hitom, izdaje novi album skoro svake godine, uvijek je tu među nama i naprosto stalno generira neku dobru volju među pop-publikom.

Rihanna pruža uzbuđenja, Madonna pruža... umirujuću spoznaju da trendovi prolaze i dolaze, ali ona uvijek ostaje tu negdje, možda ne tako relevantna kao nekad, ali nikad posve irelevantna.

Međutim, zašto bi – osim najvećih, hardcore fanova Madonne – itko tko voli pop uopće htio imati takvu figuru na doživotnom prijestolju? Što nije među najvećim dražima popa upravo to što je pop jedna od najdinamičnijih glazbenih domena, svijet čija se pravila i ključni akteri radikalno izmjenjuju svakih par godina? Čemu tako uporno držanje za umirujuću fiksnu točku u glazbenoj sferi kojoj je poanta to da je stalno u pokretu, da se stalno redefinira, stalno mutira u nove reljefne oblike? Ne znam, to inzistiranje iz godine u godine na Madonni kao 'kraljici popa' mi je... Kao da netko sjedne na rollercoaster i krene kukati: 'Ajooooj, sve mi se vrti, pa zar ne može to malo SPORIJE?'