Koji je bio najbolji mogući politički potez bivše premijerke Jadranke Kosor koji ona nije napravila? Podnošenje ostavke i omogućavanje prijevremenih izbora početkom 2010. Da se to kojim slučajem dogodilo, Jadranka Kosor ili neka druga osoba na čelu HDZ-a sad bi vrlo vjerojatno bila u poziciji da na sljedećim redovitim izborima za Hrvatski sabor računa na pobjedu. Naime, na samom početku 2010. tadašnja predsjednica Vlade i u to vrijeme predsjednica HDZ-a Jadranka Kosor suočila se s mogućnošću unutarstranačkog prevrata. Njega je sa svojim istomišljenicima poveo Ivo Sanaderformalno nezadovoljan rezultatima prvog kruga predsjedničkih izbora u kojem je kandidat HDZ-a Andrija Hebrang završio na trećem mjestu s 12,04 posto glasova birača, iza Ive Josipovića i Milana Bandića, što je bio najgori HDZ-ov rezultat od prvih predsjedničkih izbora 1992.

No pravi su razlozi Sanaderova pokušaja povratka na političku scenu nakon neočekivane ostavke 1. srpnja 2009. bili posve drukčiji jer je bivši predsjednik Vlade i stranke shvatio da se njegova nasljednica politički osamostalila na čelu i Vlade i stranke te da će veoma brzo doći dan procesuiranja. Jadranka Kosor tom je prigodom povukla najenergičniji potez u političkoj karijeri izbacivši Ivu Sanadera iz stranke i napokon se profiliravši kao odlučna i prepoznatljiva političarka. Ispitivanja javnog mnijenja počela su joj ići u korist te je to bio optimalan trenutak da svoje vođenje Vlade i stranke testira među biračima.Možda bi HDZ i izgubio izbore, doduše puno neizvjesnije nego u prosincu 2011, ali bi Jadranka Kosor sigurno ostala na čelu stranke te bi sljedeće četiri godine mirno pripremala novu HDZ-ovu parlamentarnu pobjedu.

Unatoč opravdavanjima same Jadranke Kosor prilikom upita zašto se ne zalaže za prijevremene izbore, Hrvatska novim izborima zasigurno ne bi prolongirala završetak pregovora o članstvu u Europskoj uniji, a Kukuriku koalicija koja bi vrlo vjerojatno došla na vlast imala bi istu silaznu putanju među biračkim tijelom kao i sada. Tako bi u proljeće 2014. HDZ opet bio na korak do vlasti.

Da je Jadranka Kosor gledala dulje od trenutačnog obnašanja vlasti i isključivo jednog izbornog ciklusa, danas bi politička situacija bila kudikamo povoljnija i za nju i za njezinu bivšu stranku. Vrlo često treba otići da bi se vratilo. Dakako, za to je potrebno žrtvovati dnevnopolitičke interese i imati viziju za koju se riskira. Razmišljaju li na taj način i aktualni premijer Zoran Milanović i vladajuća Kukuriku koalicija? Ili su na sam spomen prijevremenih izbora, osobito jer ih je i datumski počeo zazivati čelnik oporbenog HDZ-a Tomislav Karamarko, odlučni izdržati do kraja mandata? S druge strane, ne pomišlja li Tomislav Karamarko da bi pobjeda HDZ-a i njegove sve šire koalicije na pretpostavljenim prijevremenim izborima za zastupnike u Hrvatski sabor zapravo bila Pirova pobjeda jer bi u nepovoljnim ekonomskim i socijalnim okolnostima, a bez pravog programa i ljudi, što muči i Kukuriku koaliciju, uskoro došao u situaciju da se podrška i njemu i novim pobjednicima istopi.

U Hrvatskoj se od 1995. parlamentarni izbori održavaju u gotovo redovitim izbornim ciklusima. Gotovo, jer su izbori 2003, 2007. i 2011. bili formalno prijevremeni s obzirom da se uoči njih Hrvatski sabor samoraspuštao nekoliko tjedana prije završetka punog četverogodišnjeg mandata. No Hrvatska od završetka Domovinskog rata nije imala supstancijalne prijevremene izbore na kojima bi se, primjerice, u sredini mandata zakonodavnog tijela, provjeravala podrška birača zastupničkoj većini u Hrvatskom saboru i posljedično tomu Vladi. Gledajući susjedne države, Hrvatska je u tome veoma slična Mađarskoj i Bosni i Hercegovini, a različita u odnosu na Italiju, Sloveniju i Srbiju koje su prijevremenim izborima pokušavale riješiti određene krizne situacije. Uostalom, prijevremeni izbori i služe da aktualna vlast provjeri ima li i dalje legitimitet za vođenje države, osobito dovodi li se na izborima za druga tijela i položaje (primjerice, lokalni, regionalni i europski izbori) taj legitimitet u pitanje. Odnosno ako su prilike u zemlji takve da se samo novim izborima može osnažiti povezanost naroda kao suverena s tijelima vlasti na koja je ta suverenost prenesena, poglavito u procesima rješavanja socijalnih i gospodarskih kriza.

Može li Kukuriku koalicija u sljedeće dvije godine prevladati krizu i na temelju toga ponoviti izborni uspjeh iz 2011?Da je pak HDZ u poziciji da dođe na vlast već sljedeće godine, bi li njegova koalicija uspjela riješiti aktualne probleme i na prvim sljedećim parlamentarnim izborima kapitalizirati rezultate svoga rada?

Na oba je pitanja teško dati potvrdan odgovor. Stoga se može pretpostaviti da će i sljedeći izbori za Hrvatski sabor, a lako moguće i oni nakon njih, sadržajno ponovno biti izbori 'protiv', a ne izbori 'za'. Vladajuća Kukuriku koalicija ni u vrijeme dok je bila oporba nije učinila puno da bi na vlast došla spremna te je teško očekivati da bi njezini čelnici žrtvovali preostale dvije godine vlasti radeći u oporbi na programima i profiliranju kadrova koje bi birači honorirali prvom sljedećom prilikom. Također, HDZ-ov poziv na prijevremene izbore zapravo je poziv vladajućima da izdrže sve do kraja mandata kako bi se pred biračima u potpunosti kompromitirali. U ovakvoj pat-poziciji u kojoj vlast nema drugog rješenja do vlasti, a oporba nema unosnijeg položaja od oporbenog, Hrvatska teško može aktivno izaći iz krize. Iako je vladajuća većina u Hrvatskom saboru neupitna, a programi vlasti i oporbe glede ključnih ekonomskih problema u biti slični koliko god se njihovi čelnici trudili uvjeravati u suprotno, pitanje je ne bi li prijevremeni izbori ubrzali i 'provjetrili' određene političke procese u zemlji čija začahurenost s jedne strane rađa nekompetenciju, a s druge korupciju. Da je Hrvatska u zadnjih osamnaest godina imala barem dva puta prijevremene izbore, situacija bi danas bila bolja makar zbog novih iskustava i odgovornosti. I to u korist birača. Jer vrijedi i pravilo da često treba biti gore da bi bilo bolje.