Jedan moj prijatelj ima problem. Da, znam da će sada svi misliti da problem zapravo imam ja i samo se vadim na prijatelja, ali to ovoga puta nije slučaj. Problem koji ima zapravo je malen, možda i zanemariv, možda je čak toliko nevažan da uopće nije problem, ali mene svejedno veseli o njemu razmišljati. On, naime, ne može prvi ući u kafić.

Inače je riječ o momku koji sa samopouzdanjem nema baš nikakvih problema, opušten je u komunikaciji sa suprotnim spolom, a duhovit kada je među dečkima i u nekoliko je prilika pokazao da se usteže niti fizičkog sukoba, ako baš nema drugog izlaza. Čudno je to, većini ljudi koje znam se čini da uvijek postoji drugi izlaz iz neke potencijalno opasne situacije, a taj se izlaz zove, naravno, štura, ali kod ovoga momka o nekom bježanju nema ni govora, njegove su šake uvijek spremne iako nije nasilan niti provokator, samo ne da na sebe. I on, takav, moćan i pravo muško, ne želi prvi ući u kafić. Svašta.

Nismo nikada razgovarali o tom njegovom problemu. Ne zato što bi njemu bilo neugodno, već zato što su uvijek iskrsavale druge, važnije teme, a meni se po tome ne da previše kopati jer ga mogu shvatiti iako sam ja potpuno drukčija biljka, nisam baš neki strašljivko, ali oprezan jesam, a opet, kada se ulazi u kafić srljam prvi kao da će me unutra dočekati sveti gral, a ne scena koju sam, u mnogobrojnim varijacijama, vidio već tisuću puta.

Otvoriti vrata

I zaista, taj trenutak kada otvorim vrata, a iznutra me zapahne miris duhanskog dima, kave, prolivenog pića, lagane natruhe znoja i nota osvježivača za WC ima u sebi nešto magično iako je riječ o banalnosti, o prizoru i kombinaciji mirisa, zvukova i boja koja je toliko uobičajena da je od bilo kakve poezije daleko onoliko koliko se uopće može biti. No, svejedno, taj ulazak predstavlja put u jedan drugi svijet koji je vrlo blizak ovom našem, vanjskom i čak je njegov sastavni dio, ali ga od pločnika ipak razdvajaju vrata, a iza vrata može biti svašta. Može biti i ništa, naravno, pa to najčešće i jest, ali to ipak ne možeš sa sigurnošću znati dok vrata ne otvoriš.

Iako nije posve isto, ulazak u kafić može se usporediti s ulaskom u klub. Znate ono, bili ste u tom klubu već stotinu puta, nekada ste se dobro zabavili, nekada ste se dosađivali, poznato vam je sve, svaki kutak toga mjesta, a prepoznajete i neka lica, ima tu osim vas još redovitih posjetitelja. Unatoč svemu tome, pri svakom novom ulasku osjećate uzbuđenje. Nije da se baš tresete od iščekivanja, ali uzbuđenje postoji. Ono je tu zato što ne znate što će se dogoditi, zato što postoji mogućnost da se dogodi nešto novo, dobro i lijepo. Ona se ne mora nikada ostvariti, ali prisutna je pri svakom novom dolasku, inače vjerojatno ni ne biste išli tamo.

Kafići, naravno, nude manje mogućnosti od klubova, u njima je poprilično mala vjerojatnost da ćete zaplesati, da ćete, tek tako, neobavezno čavrljati s nekim zanimljivim djevojkama ili vidjeti tipa kojeg ne podnosite još od osnovne škole kako povraća u zahodu, ali i u njima se može dogoditi ponešto poticajno, no za to valja prvo otvoriti vrata.

Zona privatnosti

Ono što čeka iza zatvorenih vrata ne mora biti lijepo i dobro. Možda se u kafiću u koji upravo kanite ući baš počinje odvijati mafijaški obračun i pištolji su već u rukama, možda pijanci razbijaju jedan drugome pivske boce u glavu, a možda nema gostiju, a konobar upravo doživljava epileptični napad pa ste baš vi ti koji ga morate spasiti. Iako postoji bezbroj nemilih scena koje možete zateći, ne mislim da su one razlog zbog kojega onaj prijatelj i još neki ljudi koje znam oklijevaju kada trebaju prvi ući u kafić. Ne, nije riječ o strahu.

U pravilu su to oni isti ljudi koji se skanjuju kada prvi puta trebaju ući u nečiji stan. Ljudi koji su, iz bilo kojeg razloga, previše osjetljivi na zonu privatnoga. Kafići su javna mjesta, to je jasno, ali na njima se privatno i javno spajaju na upravo prekrasan način. Jedan veliki javni prostor s nekoliko malih, sasvim privatnih oaza. Nekima je teško zadirati u tuđu privatnost, pa čak i na tako površnoj razini iako ljudi koji sjede u kafiću prihvaćaju da njihova intima ili onoliko iste koliko su spremni dati u javnost bude ponuđena svima ostalima. Komadići razgovora, geste i navike, tjelesni mirisi, sve to čini kolaž od kojega je sastavljena ta uvijek slična, ali nikada ista slika jednog kafića.

Moja želja da uđem prvi nema neke veze s voajerizmom, već s čistom znatiželjom. Zanima me tko je unutra, zanima me zašto je unutra onaj tko jest i zanima me tko su, uopće, ti ljudi. Znam da odgovore na većinu tih pitanja nikada neću dobiti, ali u trenutku dok otvaram vrata to nije važno. Tada je važan samo onaj osjećaj male avanture, nestrpljivost istraživača koji sasvim sigurno neće otkriti novi kontinent, ali svojoj materiji pristupa jednako strastveno kao da mu je cilj baš to.