Imena većine novozagrebačkih kvartova osmišljavao je književnik Gustav Krklec. Zadatak mu je bio razgovarati sa starosjediocima kojih najčešće nije bilo puno budući da su na toj zemlji nekoć bile uglavnom livade i šumarci i u toj komunikaciji pokušati pronaći neko ime koje bi se moglo smatrati autohtonim. Kada ne bi pronašao dovoljno ljudi s kojima bi mogao razgovarati ili kada oni koje je pronašao ne bi imali pojma o čemu taj čovjek priča, Krklec bi ime jednostavno – izmislio. No, to je uvijek bilo izmišljanje sa smislom i logikom.

Središće je nazvano baš tako jer je Krklec u njemu vidio centar tj. središte Novog Zagreba, a to se staro proročanstvo sve više ispunjava. Je, istina je, u Utrini su tržnica, bazen, dvije gimnazije i ugostiteljska škola i još čudo sadržaja, ali Središće ima MSU, na sjeveru dotiče Bundek, a ima i gomilu kafića. Toscana je otvorena razmjerno nedavno, prije možda godinu dana, ali odmah se uspela ka samom vrhu u zaista bogatoj ponudi koju je ovaj kvart oduvijek njegovao.

Cijene: Uobičajene, bez iznenađenja. Kava s mlijekom je devet kuna, čaj je 12 (dobije se u čajniku, sasvim dovoljno za dvije šalice), kola je 14, a toliko stoje i velika piva (Ožujsko, Karlovačko). Ima i drugih piva, standardna ponuda. Decilitar bijelog vina (Kutjevačka graševina) je osam kuna, a imaju još i solidnu ponudu različitih chardonnaya i malvazija (na čaše i u buteljama). Crveno je kunu skuplje za decilitar (Plavac Miličić), a slično kao i kod bijelih, vinska ponuda je sasvim zadovoljavajuća pa možete pronaći još nekih drugih plavaca i shiraza.

Interijer: Prostran, svijetao i uređen vrlo promišljeno, s mjerom i ukusom. Prednji dio je klasični kafić, s niskim stolovima i ukusnim stolcima od bijelog drva. Od iste je boje i materijala načinjen i šank i ogradica koja taj, uvjetno rečeno, prednji dio dijeli od drugoga u kojemu su tri separea s naslonjačima i malim sofama i koji funkcionira i kao galerija. Na zidovima su slike Gorana Bulaša, profesora likovne kulture, a ako vam se koja od njih posebno svidi možete je i kupiti. Sve o njegovom životu i radu lako ćete doznati iz kataloga koji je na svakom stolu, a osim slika, na zidu pored samog ulaza je i njegova velika freska s motivom Toscane koja vjerojatno ipak nije na prodaju. Ne želim sitničariti, ali upućeniji od mene su me upozorili da unatoč imenu kafića taj veliki i lijepi rad prikazuje, zapravo, tipičan provansalski pejzaž. I, zaista, malo pretrage po internetu i odmah je jasno da su ti upućeniji u pravu. Lavanda, pokoji čempres, brdašca, to je to, no koga briga, Provansa, Toscana, sve je to isto, barem se tako doima iz perspektive središta Novog Zagreba.Uz već spomenute separee u galeriji, postoji još jedan tik do wc-a koji je idealan za ljubavne parove, konspirativna društva s maksimalnim brojem od tri člana ili pak poslovne ljude koji su došli s laptopom, raditi. Tu je i jedan visoki stol za dvoje koji pruža lijepi pogled i finu kontrolu nad cijelim prostorom, a ni ispod freske nije loše sjediti.

Usluga: Odlična. Konobari su u svojim radnim uniformama (košulja, pregača, te stvari), brzi su, nasmiješeni, vrlo pristojni i već nakon dva ili tri dolaska zapamte što pijete. Tu imate i ekskluzivnu priliku da vas poslužuje profesor likovne kulture. Da, da, riječ je o onom istom gospodinu čije su slike po zidovima, a do te sam spoznaje došao uspoređujući njegovu sitnu fotografiju u katalogu s likom čovjeka koji je brz na kavi i spretan s vadičepom.

Klijentela: Još jedan kafić koji nema profiliranu publiku, tu zaista možete zateći svakoga. Ako bi se baš trebalo tražiti neku poveznicu među gostima ovog ugostiteljskog objekta onda bi se moglo reći da je riječ uglavnom o mlađim ljudima i da često kada pogledate oko sebe možete pomisliti da niste u Novom Zagrebu, već u njegovom centru. Ništa protiv Novog Zagreba, dapače, tamo sam rođen i odrastao i obožavam taj prekosavski biser, ali sindrom profanog trojstva trenirka-kladionačarski glasnik-veliko pivo ondje je ipak nešto izraženiji nego u centru. E, vidite, toga u Toscani nema. Ili nema onoliko koliko ima na drugim mjestima. Stvar je, zapravo, prilično jednostavna. Mjesto se doima prilično uljuđenim pa se takvom doima i klijentela. Bilo je već sličnih pokušaja u Novom Zagrebu, ali Toscana je, za sada, u tome otišla najdalje.To je barem dnevna slika, a navečer se stvari mrvicu mijenjaju. Zna tu biti nekih živih svirki koje imaju svoju publiku, a zna biti i promotivnih večeri određenih žestokih alkoholnih pića koje pak imaju svoju publiku. Atmosferu takvih partyja nije nužno opisivati. Ona je ionako svugdje ista.

Sanitarije: Perfektne, bez ikakve zamjerke. Čiste, prostrane, s dosta svjetla i vrlo moderne i funkcionalne, kao u nekom boljem hotelu.

Posebna prednost: Prostor je velik i gotovo uvijek ima mjesta. Kava je odlična. Mjesta uz prozor su vrlo privlačna. Imaju nekoliko različitih dnevnih novina i bežični internet.

Posebni nedostatak: Prvi dio kafića, onaj sa stolovima i bijelim stolcima je dosta uzak i skučen. Može se ondje popiti kava, ali se ne možete baš razvaganiti.

Napomena: Glazbenu pozadinu najčešće stvara radio. S tim izborom nisam najsretniji. Glasnoća radija najčešće je optimalno podešena. S time sam jako zadovoljan.

Summa summarum: Riječ je o zaista krasnom mjestu, mjestu koje bi i da je na drugoj lokaciji zasluživalo pozornost, a ovako postaje dobar pokazatelj u kojem bi se smjeru mogla i trebala razvijati novozagrebačka ugostiteljska ponuda. Uvijek sam volio te kafiće koji nisu isti kao i toliki drugi, one kod kojih je na uređenje i onu nedohvatljivu priču utrošeno vrijeme i trud. Toga ovdje ima na pretek, a mislilo se na svaki detalj. Zato devet od deset. I točka.
Toscana na Fejsu