Nedavno predavanje francuskog rock star ekonomista Thomasa Pikettyja pokazalo je da u hrvatskoj javnosti ne manjka interesa za aktualne ekonomske teme.

I dok Pikettyju ni najveći kritičari ne mogu poreći domišljatost, studioznost i marljivost u kolosalnom procesu prikupljanja podataka o prihodima i bogatstvu (određenih država), kao i osmišljanje intelektualnog okvira za proučavanje ekonomske nejednakosti, rješenje koje nudi – globalni porez na bogatstvo – jest ili opasno i potencijalno štetno ili potpuno neprovedivo.

Koliko opasno i štetno može biti kada ga države primijene samoinicijativno, mogli su iskusiti građani Francuske nakon što je uvođenje poreza od 75 posto na sve prihode veće od milijun eura dovelo do toga da se u samo nekoliko mjeseci po uvođenju spomenutog poreza otprilike sedam milijardi eura iz Francuske preselilo u Belgiju. U globalnom pak kontekstu Pikettyjev porez potpuno je neprovediv bez neke centralne svjetske vlade.

Ukoliko prihvatimo Pikettyjev argument da je ekonomska nejednakost zaista najveći problem današnjice (a ne nedostatak ekonomskog rasta, visoka stopa nezaposlenosti, nedostatak konkurentnosti itd.) te da je Pikettyjeva glavna teza točna (stopa povrata na kapital raste brže nego stopa rasta ekonomije, ovjekovječena u formuli r>g), onda zasigurno postoje i efikasniji načini za borbu protiv nejednakosti od predloženog globalnog poreza na imovinu.

Jedan od alternativnih načina borbe protiv globalne nejednakosti bio bi formiranje državnih investicijskih fondova (engl. sovereign wealth fund). Ti bi fondovi investirali u globalna tržišta kapitala te bi na taj način ostvarivali, bar tako kaže Piketty, puno veće prinose od stopa ekonomskog rasta, na dobrobit svojih građana koji bi uživali plodove dividendi i visokih prinosa na kapital. Neke zemlje, poput Norveške, Singapura i Ujedinjenih Arapskih Emirata, već imaju svoje državne investicijske fondove. Također, liberalizacija tržišta, smanjenje poreza, deregulacija i svaka druga mjera koja bi omogućila što većem broju ljudi da i sami postanu poduzetnici (kapitalisti) doprinijela bi smanjivanju nejednakosti.

Ponukan brojnim kritikama i različitim interpretacijama svoje knjige, prof. Piketty je u svibanjskom broju uglednog znanstvenog časopisa American Economic Review objavio osvrt u kojem, na iznenađenje mnogih, značajno odstupa od nekih svojih ključnih ideja. Tako npr. prof. Piketty u novom članku komentira centralnu tezu svojeg rada (r>g), za koju sada tvrdi da, iako dobro objašnjava veliku nejednakost koja je postojala prije početka Prvog svjetskog rata, ne govori puno o nejednakosti u zadnjih 100 godina niti predstavlja valjan okvir za predviđanje nejednakosti u 21. stoljeću. Umjesto toga, prof. Piketty ističe da su u zadnjih 100 godina puno važniju ulogu u razumijevanju nejednakosti igrale institucionalne promjene, politički šokovi i globalizacija te ekonomski razvoj. U svom novom članku Piketty također priznaje da njegova centralna teza (r>g) nije adekvatna za razumijevanje porasta nejednakosti u prihodima između radnika i višeg menadžmenta, već da neki drugi faktori, poput obrazovanja, mogu puno bolje objasniti razlike.

Iako je cijelo gostovanje prof. Pikettyja bilo odlično organizirano, njegov nastup neposredan i šarmantan, a predavanje zanimljivo, rijetki kreatori hrvatske ekonomske politike koji su se te večeri našli u HNK-u nisu mogli čuti nijedan prijedlog koji bi mogao biti primjenjiv i koristan za zemlju poput Hrvatske. U zemlji s više od 200 parafiskalnih nameta, u kojoj je rad već toliko porezno opterećen da prosječan radnik više od pola svoje plaće uplaćuje u državni proračun, a najviša stopa poreza na dohodak od 40 posto primjenjuje se već od relativno niske početne točke (zbog čega neke kompanije već planiraju premjestiti bolje plaćene poslove u druge zemlje regije s manjim porezima na dohodak), bilo kakvo dodatno oporezivanje gotovo sigurno bi dotuklo i ovako plahu poduzetničku klimu te bi negativno utjecalo na ekonomski rast.

Svjetska tržišta su realnost i Hrvatska se, kao mali igrač na tim tržištima, ne treba zanositi time da je moguće na bilo koji način očuvati i poboljšati svoj položaj osim pobjeđivanjem u tržišnim utakmicama. Želi li Hrvatska s dna razvijenosti u EU sljedećih godina napredovati, povećavati svoje bogatstvo, stvarati nova radna mjesta i tako sačuvati stanovništvo u uvjetima slobode kretanja, tada Hrvatska mora makar mrvicu biti bolja, privlačnija od drugih zemalja u svim aspektima poslovanja. To uključuje i poreze koji trebaju biti povoljniji od onih u zemljama u okruženju. No ono što je najvažnije i što u konačnici određuje razliku između uspješnih i neuspješnih jest stabilnost institucija, jasan, razumljiv i predvidiv zakonodavni okvir i efikasna pravna država.

Hrvatsko iskustvo od 2008. i od početka krize pokazalo je da hrvatski privatni sektor ima snagu prilagodbe, makar ona bila i bolna. Ono što je doprinijelo ubrzanom rastu javnog duga bila je nesposobnost prilagodbe javnog sektora. Taj posao još uvijek je pred nama i tu nam mogu biti korisna iskustva nekih država EU-a koje su taj posao prilagodbe uspješno obavile, postavivši zdrave temelje novog rasta. Jedan od političara koji su vodili prilagodbe u svojoj zemlji i uspješno ih proveli, Einars Repše (bivši latvijski premijer, guverner i ministar financija) bit će gost i predavač na New Europe Business Forumu koji će biti održan krajem svibnja u Zagrebu. Latvijski slučaj posebno je interesantan za Hrvatsku zbog niza sličnosti između dviju zemalja. Latvija u početku prilagodbi nije bila članica eurozone, već je imala svoju valutu, koja je bila fiksirana za tečaj eura. Kao i Hrvatska, latvijska ekonomija je visoko euroizirana te su se latvijska kućanstva i tvrtke zaduživali u eurima. U 2009. latvijski BDP je pao brutalnih 20 posto. Tadašnja latvijska vlada, u kojoj je Repše bio ministar financija, imala je izbor (niti jedan nije bio lak) – ili braniti tečaj, što podrazumijeva provođenje interne devalvacije (mjere štednje, smanjivanje plaća…), ili devalvirati valutu, a u tom slučaju će patiti svi građani i tvrtke koji imaju kredite denominirane u eurima, a prihode u lokalnoj valuti. Latvija se ipak odlučila za obranu tečaja i internu devalvaciju, što je bio dosta bolan proces. Rezultat nije izostao: oporavila se i u 2012. bila je najbrže rastuća ekonomija u EU. No tek ćemo vidjeti može li Hrvatska naučiti nešto iz latvijskog primjera.