Hugo Chávez još jednom je u Havani, u istoj bolnici, zbog istoga problema, tumora u donjem djelu trbuha, i sve se, kao i prvi puta, odvija u najvećoj tajnosti od kada mu je dijagnosticiran rak u lipnju 2011, zbog čega je bio na kemoterapiji. Zbog mogućnosti da se pojave metastaze ili se zdravstveno stanje predsjednika Venezuele pogorša, elaboriramo tri moguća scenarija jer, bez obzira na sve, posljednje što bi Latinska Amerika trebala jest povratak vojnih hunti, a i to je moguće
Ponajprije, zašto opet na Kubi? Predsjednik Raúl Castro primio je Huga Cháveza prošlog petka i od tada se ništa više nije čulo, osim što je danas potpredsjednik Venezuele, Elías Jaua, izjavio u priopćenju parlamentu da se predsjednik ‘osjeća dobro’ te da nije bilo ‘komplikacija prilikom vađenja tumora’. Na Kubu se otišlo ne samo zbog toga što posjeduje prvorazredne liječnike, već i zbog toga što, unatoč tomu što na tom otoku državne tajne ne traju dugo, one koje se tiče zdravlja jesu maksimalno osigurane. Dokaz tomu jest da se još ništa podrobno ne zna o zdravstvenoj krizi kroz koju je 2006. prolazio prilično oporavljeni kubanski diktator Fidel Castro
Mogućnost da maksimalno kontrolira protok informacija, svakako više nego osjećaj povjerenja prema tamošnjim liječnicima, jest razlog zbog kojeg se Hugo Chávez nije podvrgnuo operaciji u vlastitoj zemlji (koja inače uvozi liječnike sa Kube). Informacija o zdravstvenom stanju predsjednika u Caracasu bi istoga časa po izlasku iz operacijske sale bila na webu i u oporbenim listovima i stanicama.
Analitičari više se ne pitaju hoće li predsjednik biti na vlasti još iza 2019, kako je sam za sebe Chávez tvrdio prije samo tjedan dana, već hoće li biti predsjednik do kraja ove godine.
Postoje, naime, tri glavna scenarija za ono što bi se u Venezueli moglo dogoditi idućih mjeseci:
Scenarij 1: ništa se ne mijenja. Chávez se lagano oporavlja. Smanjuje ritam, ali odlučno ulazi u kampanju ojačan možebitnim rastom cijene nafte na svjetskom tržištu (zbog iranske krize i moguć napada Izraela), što će mu omogućiti nova ulaganja i nova planiranja za ugrožene kategorije stanovništva te dobivanje na popularnosti. Predsjednik bi još jednom koristio medije da dobije sažaljenje građana iako raste gnjev onih koji kažu da su predsjednik i ministri od prošloga lipnja lagali u vezi sa stvarnim zdravstvenim stanjem šefa države.
Scenarij 2: Chávez imenuje nasljednika. Pogoršava mu se zdravstveno stanje, pa traži uzmak za režim baš onako kako je učinio Fidel Castro 31. srpnja 2006, postavivši mlađega brata na svoje mjesto. Chávez bi i dalje ostao, kao Fidel na Kubi, otac revolucije i vladao bi iz sjene bez prevelika napora. No ovaj scenarij, bez Cháveza u medijima, na kojima je svaki dan i svaki sat, njegov nasljednik može lako biti potučen na izborima. Notorna je stvar da je Chávez sama vlast jer je vlada nesposobna i korumpirana, kao i cijeli sustav, pa sve ovisi o popularnosti predsjednika. Anitčavizam je na parlamentarnim izborima 2010. dobio 52 posto glasova, a već sada okuplja preko tri milijuna glasača.
Scenarij 3: vojna intervencija ili ‘egipatski model rješavanja krize’. Chávez pati od teške depresije, rapidno kopni i uskoro umire od komplikacija raka. Generali izvode puč kako bi se izbjeglo nasilje na ulicama. Chávezovi generali, od kojih neki kao što je ministar obrane, general Henry Rangel Silva, u SAD-u optužen da se bavi narkoposlovima ili oni koji kontroliraju crno tržište, najviše bi se trebali bojati da se režim sruši. Politički konzultant Alfredo Keller smatra da je egipatski scenarij vrlo moguć i on je mišljenja da bi međunarodna zajednica već sada trebala upozoriti generale da se ne usude povratiti stari sustav (iz kojega je, doduše, Chávez i niknuo).
Posljednje što bi trebale krhke demokracije u Venezueli, Nikaragvi, Boliviji i Ekvadoru jest povratak u vremena vojnih hunti. Tko god da pobijedi, za Venezuelu bi trebalo tražiti rješenja u prva dva scenarija. Treći ne bi podržao ni Castro.
