Višegodišnji pregovori o kontroverznom Transatlantskom trgovinskom i investicijskom partnerstvu (TTIP) ovih dana su de facto krahirali, iako se i u Bruxellesu i u Washingtonu trude uvjeriti javnost u suprotno. No kada se njemački vicekancelar i francuska vlada izjasne protiv TTIP-a, jasno je da taj sporazum nema budućnost. Iako od zagovornika prezentiran kao sporazum koji će običnim ljudima donijeti brojne koristi, TTIP nikad nije dobio dovoljnu popularnu podršku. Naš komentator, koji je u Hrvatskoj prvi pisao o TTIP-u, ističe kako je odustajanje od njega u međuvremenu postalo neizbježno ako Europska komisija ne želi dodatno potvrditi sve utemeljene zamjerke oko demokratskog deficita Europske unije
‘Pregovori sa SAD-om su de facto propali jer se američkim zahtjevima kao Europljani nismo mogli pokoriti’, izjavio je prije nekoliko dana o Transatlantskom trgovinskom i investicijskom partnerstvu (TTIP) Sigmar Gabriel, njemački vicekancelar i ministar gospodarstva te predsjednik SPD-a, najveće i najstarije socijaldemokratske stranke u Europi. Poznat po tome da mnogo govori, a malo kaže, Gabriel je ovaj put rekao istinu (‘pregovori su propali, ali to nitko ne želi priznati’) i, očekivano, izazvao burne reakcije s obje strane Atlantika.
U Bruxellesu se oglasio glavni europski pregovarač Ignacio Garcia Bercero te je demantirao Gabriela, a glasnogovornica Europske komisije Margaritis Schinas je pak izjavila kako su pregovori u punom zamahu i u ‘svojoj krucijalnoj fazi’. Iz Washingtona su se također mogle čuti kritike na Gabrielov račun, pa je američki glavni pregovarač Michael Froman izjavio da je iznenađen time kako se u Europi raspravlja o TTIP-u.
Europska komisija nije baš uvjerljiva
Fromanu je teško povjerovati jer se ogromna skepsa prema TTIP-u odavno može primijetiti diljem Europe, od nekih nacionalnih vlada preko brojnih aktivista i sindikata pa sve do milijuna građana koji su proteklih godina sudjelovali u prosvjedima protiv TTIP-a. Ni Europska komisija nije baš uvjerljiva jer već godinama tvrdi da su pregovori ‘ušli u krucijalnu fazu’, iz koje očito ne izlaze. Da se brbljavom Gabrielu ovaj put zalomila istina, potvrdio je i francuski državni tajnik zadužen za vanjsku trgovinuMatthias Fekl, rekavši da ‘u Francuskoj više nema političke podrške za pregovore o TTIP-u’. TTIP RIP!
Povrh toga, i Hillary Clinton i Donald Trump su u američkoj predsjedničkoj kampanji zauzeli negativan stav prema TTIP-u, pa se čini kako je na početku pregovora u međuvremenu nestala unisona američka podrška. I tu se krije objašnjenje polagane propasti TTIP-a, usmjerenog na to da poboljša free trade između SAD-a i EU-a, iako ekonomska razmjena između dva ekonomski najbogatija dijela svijeta i u ovom trenutku odlično funkcionira. TTIP je bio izraz u međuvremenu poprilično načete neoliberalne dogme kako će slobodna trgovina riješiti sve, no duh vremena se značajno preokrenuo otkako se u ljeto 2013. krenulo pregovarati o sporazumu.
Ono što ljude u SAD-u i Europi danas najviše brine je ekonomska nejednakost, socijalna nesigurnost i nestanak srednje klase, što je, između ostaloga, uvjetovano i odlaskom industrijskih radnih mjesta drugdje, zahvaljujući baš dogmi slobodne trgovine i uspostavi globalizirane ekonomije. Ljudima je preko glave štovanja svetosti free tradea te su zaključili kako u tom pravcu više ne žele srljati, a TTIP zapravo poručuje da treba još više nagaziti po gasu u smjeru u kojem većina sve manje želi ići.
Tarife i carine između SAD-a i EU-a već iznimno niske ili nepostojeće
Također, TTIP je postao simbol otuđenosti ekonomsko-političkih elita od naroda, kojemu se iz Washingtona i Bruxellesa o ovoj temi već godinama poručuje otprilike da ništa ne kuži i da je primitivan jer se protivi TTIP-u, što je s jedne strane izraz nevjerojatne bahatosti, a s druge savršen način da javnost još više okreneš protiv TTIP-a.
Jer iz Europske su komisije posve u pravu kada kažu da su pregovori vođeni o TTIP-u ‘najtransparentniji u povijesti’, što usput potvrđuje kako se inače sporazumi o slobodnoj trgovini donose daleko od očiju građana na čije živote itekako utječu. Doista, EK se od prošle godine ozbiljno potrudio da europsku javnost informira o TTIP-u, no transparentnost nije funkcionirala onako kako su si zamislili briselski tehnokrati - više informacija o TTIP-u je značilo manju podršku sporazumu u Europi.
Tako i treba funkcionirati transparentnost; ljudi su dobili potrebne informacije i zaključili da im se TTIP ne sviđa. Dapače, kada se prođu brojne studije i projekcije o TTIP-u, postaje jasno da su tarife i carine između SAD-a i EU-a već iznimno niske ili nepostojeće, da trgovina odlično funkcionira te da se ključni dijelovi sporazuma zapravo odnose na usklađivanje regulacije i zaštitu korporacija uvođenjem kontroverznog ISDS-a (Investor-State Settlement Dispute), izvanpravosudnog tijela ograničene transparentnosti koje bi trebalo zamijeniti funkcionalno europsko sudstvo kada je riječ o sukobima između korporacija i država. Zašto bi Europska unija uopće pristala na sve to?
Stoga bi nastavak mrcvarenja oko TTIP-a (u protekle tri godine održano je 14 rundi pregovora, a neke od najkontroverznijih tema nisu još ni načete u njima kako treba) značio dodatni gubitak vjerodostojnosti Europske komisije i Bruxellesa, kojima se utemeljeno zamjera demokratski deficit. Uzdrmana Europska unija, koja će se uskoro ozbiljno morati početi baviti pregovorima o Brexitu, u ovom trenutku sigurno ne treba forsirati TTIP kao savršen primjer svega što joj se u međuvremenu zamjera. Bio bi to bizaran politički suicid EU-a zbog neoliberalnih dogmi koje su pokopali i brojni vodeći ekonomski stručnjaci današnjice, poput nobelovaca Josepha Stieglitza i Paula Krugmana
Proći će CETA, trgovinski sporazum s Kanadom
U Hrvatskoj je, nažalost, TTIP bio i ostao nevažna tema, naročito kada ga se usporedi s pažnjom javnosti koju dobiva rasprava o ‘vojnim lekarima’ i slične bedastoće. Prvi članak o TTIP-u objavljen u hrvatskim medijima pojavio se baš na tportalu u srpnju 2013., a kasnije u siječnju 2015. i prvi komentar na tu temu. U međuvremenu sam bio i jedini novinar koji se uopće zainteresirao za susret s američkom pregovaračicom Elenom Bryankada je bila u posjetu Zagrebu u svibnju 2014.
Imao sam priliku u Washingtonu razgovarati s brojnim insajderima o TTIP-u, koji su - što za europske uši ne zvuči nužno pozitivno - ovaj sporazum predstavljali kao ‘ekonomski NATO’, te pratiti jednu od četrnaest rundi pregovora u Bruxellesu. Bio sam spreman da me se uvjeri kako je TTIP dobra stvar, no što se više saznavalo o sporazumu, bile su sve veće sumnje u njegovu smislenost. Riječima Joschke Fischera upućenih Donaldu Rumsfeldu pred američku invaziju na Irak: ‘I am not convinced.’
A uvjereni nisu ni Europljani, kako su pokazala razna istraživanja javnog mnijenja, te je krajnje vrijeme da se TTIP i službeno proglasi mrtvim. Dobra vijest za zagovornike takvih sporazuma jest da će, po svemu sudeći, proći CETA, trgovinski sporazum s Kanadom. Politička bitka koja u Europskoj uniji slijedi oko CETA-e će dodatno suziti prostor za uspjeh TTIP-a. Nastavak pregovora s Amerikancima o TTIP-u bilo bi poražavajuće samoranjavanje Europske komisije. Zbog stabilnosti Europske unije trebalo bi u Bruxellesu biti toliko mudrosti da konačno uvide kako su oko TTIP-a izgubili i to zato jer Europljane nisu uspjeli uvjeriti da će bez TTIP-a izgubiti cijela Unija. Najkraće rečeno: TTIP nije vrijedan dodatnog urušavanja vjerodostojnosti EK i cijele Unije u očima svojih građana.
Znate li što je TTIP? 'Ke?
Ipak, bilo bi zanimljivo čuti do parlamentarnih izbora od Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića što misle o TTIP-u, kao i nedavnoj odluci Oreškovićeve tehničke vlade da pogura CETA-u. I, naravno, saznati znaju li ostala dva samoproglašena premijerska kandidata - Božo Petrov i Milan Bandić - što su to TTIP i CETA. Valjda odgovor ne bi glasio ‘ke’?
Teško je zamisliti to da je u većini drugih članica EU-a moguće proći cijelu predizbornu kampanju bez rasprave i izjašnjavanja o ovim temama. U konkurenciji između odnosa sa Srbijom i TTIP-a, potonji bi trebao biti x puta važnija tema za hrvatske glasače. Prvo je pitanje prošlosti, a drugo pitanje budućnosti, no izgleda da je budućnost tema kojom se političari u Hrvatskoj najmanje vole baviti. Možda zato što s ovakvim političarima i politikama budućnosti nema?
