Zabrinjavajuće je i pomalo tužno to što se značajan postotak savjeta koje prijatelji i poznanici traže od mene odnosi na kafiće. Kamo da odvedem curu na prvi dejt, daj mi neko mjesto koje je ugodno i romantično, ali ne i kičasto; e, jel znaš gdje mogu otići s ekipom iz osnovnjaka, bit će nas deset, ali ne bismo u pivnicu; ti sigurno znaš za neku lijepu birtiju u kojoj je psima dozvoljen ulaz, a u kojoj imaju sve novine i rade beskofeinsku kavu i tako redom. Već sam nekoliko puta htio uzviknuti 'pustite me na miru, šta sam ja, internet?', ali sam se suzdržao jer bi ta primjedba, zapravo, bila promašena.

Mada nam se zna učiniti da na webu postoji baš sve to, ipak nije tako i još uvijek postoje ogranci ljudskog znanja koji su samo na dobrom starom papiru ili, još manje pouzdano, u glavama pojedinaca. Koliko god se to doimalo beznačajno i banalno, jedna od takvih stvari je i katalog ugostiteljskih objekata u Zagrebu i šire. Ne, ne mislim na žute stranice u kojima možete pronaći adresu i broj telefona, ali ne više od toga, već na sve ono ostalo što čini jedan kafić, birc, birtiju.

Za razliku od prijatelja i poznanika, samoga sebe ne doživljavam kao nekog poznavatelja scene, a i sama scena mi je već opasno dosadila, ali na pristojno pitanje volim pristojno odgovoriti pa često predlažem neke dobro poznate, opće prihvaćene lokacije. Imam u rukavu po nekoliko potencijalnih mjesta za gotovo bilo koju vrstu upita, ali jedan, u istoj mjeri specifičan i općenit, uvijek me zatekne nespremnog – daj mi predloži neki birc u kojem mogu napraviti tulum!

Ples među šalicama kave

Svi ste bili na barem jednom tulumu u kafiću. Ne mislim na posjet kafiću koji je prerastao u tulum, već na organizirano druženje, zakupljen prostor, dogovor s vlasnikom, kupljeno piće, čitav aranžman. Postoje, naravno, bezbrojne inačice tuluma na kojima ste bili, od onih na kojima ste se, a da ni sami ne znate kako, zatekli sami i ne poznajete baš nikoga, preko onih na koje ste došli s dva prijatelja, a da zapravo ne znate ni što se slavi ni tko slavi to što već slavi pa do onih koje ste sami organizirali ili pomagali organizirati prijateljima kada vam je već bilo zlo od nabavljanja pića, spajanja kablova za razglas i ponavljanja adrese sto zamornih puta istim osobama. Isto tako, vjerojatno postoji i dobar broj varijacija odlaska u kafiće, od solo kave i novina, odlaska s djevojkom/dečkom ili najboljim prijateljem pa do odlazaka u većoj grupi, u sklopu večernjeg izlaska ili tek tako, jer se nema što pametnije činiti, druženja radi.

Tulumi u kafićima predstavljaju podskup (ili bi matematički točnije bilo reći presjek?) ovih dvaju vrlo širokih kategorija i iako volim i kafiće i tulume, nekako se na tulumima u kafićima uglavnom nisam baš nešto posebno dobro proveo.

Ne znam jesu li i vaša iskustva slična, ali meni su uvijek bili privlačniji tulumi u stanovima, kućama i garažama, na livadama i šumama, na klupama u parku i po kojekakvim podrumima, nego u kafićima. Kafić sa sobom donosi određenu vrstu sputavajuće određenosti, nameće neku formu zbog koje se teško opustiti, priziva svoju dnevnu, kavansku inkarnaciju u kojoj, ipak, vrijede druga pravila ponašanja od onih na tulumu.

Igre percepcije

Još je najzabavnije ako se tulum održava u nekom kafiću koji poznajete i posjećujete inače. Onda možete promatrati tu transformaciju iz mjesta namijenjenog (uglavnom) za razgovor u mjesto za (uvjetno rečeno) ples, ekstenzivno pijenje i sve ostalo što uključuje tipična noćna zabava. Koliko god te igre percepcije bile zabavne, na većinu, čini mi se, ipak djeluju zbunjujuće. Čini se da je razlog to što okolina i prostor nameću neke obrasce ponašanja, ma koliko toga nekada možda ne bili svjesni, pa je teško kafić u kojemu se održava tulum prihvatiti samo kao ono zbog čega on tu i jest – prostor s četiri zida i krovom kojemu je funkcija da nas drži na okupu, zaštićene od vremenskih uvjeta i nepozvanih gostiju; kafić u našoj svijesti ostaje kafićem iako nam je najbolji prijatelj za DJ pultom, a svi gosti nose bedaste kapice koje smo svojim rukama napravili prisjećajući se davnih osnovnoškolskih satova likovnog odgoja.

Prihvaćam mogućnost da sam to samo ja i da netko možda baš obožava tulume u kafićima, ali i dobar dio mojih prijatelja razmišlja na sličan način, kažu da kada su pozvani na tulum u neki kafić prvo osjete stanovito uzbuđenje (dobro, koliko vam je godina, pitao bih ih cinični ja, no ne pitam jer se i sam ponekad određenim tulumima veselim više no što bih trebao), ali ono naglo splasne kada se sjete svih prošlih tuluma u svim prošlim kafićima koji, eto, nisu baš slavno završili.

Uz sve ostalo, organizirati tulum u kafiću predstavlja, do određene mjere, liniju manjeg otpora. Treba novca, to je istina, ali za taj novac se riješiš svih organizacijskih briga koje ne moraju biti brige već poligon za iskazivanje kreativnosti i maštovitosti.

Ne znam za vas, ali ja sam se često puno bolje proveo na tulumima na kojima se na WC ide u grmlje ili iza drugih vrata lijevo, u onu neožbukanu prostoriju od koje se tek naslućuje budući sanitarni čvor, od onih gdje sam, ponesen mjestom i atmosferom, umjesto piva ili vina dolazio u napast naručiti kavu.