Kao sedmo od dvanaestero djece u obitelji Mije i Nadice Barun, Zagrepčanin Tvrtko Barun živi svoj san. Taj mladi svećenik isusovac nakon završene Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu pridružio se Družbi Isusovoj i s tek napunjenom 21 godinom položio prve redovničke zavjete. Poslije završetka studija filozofije na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove pohađao je teologiju na Facultes jesuites de Paris, gdje je magistrirao duhovnost.

Pater Barun dobitnik je priznanja Europskog parlamenta Europski građanin, koje se dodjeljuje za iznimna dostignuća u promicanju europskih vrijednosti. Uz vođenje JRS-a, drži vjeronauk djeci stranaca katolika u Zagrebu, svira gitaru i saksofon, bavi se slobodnim penjanjem, pjeva u obiteljskoj Klapi Barun i rado sluša rock glazbu.

Mnogi vas doživljavaju kao novo, svježe lice Katoličke crkve, ali ima i onih koji u vašim istupima iščitavaju 'soroševska' stajališta i pitaju se u čije ime zapravo govorite. Koliko ste samostalni u javnim nastupima?

Kao redovnik, isusovac, imam zavjete čistoće, siromaštva i poslušnosti. Nemam mogućnosti ni potrebe raditi na svoju ruku jer zavjet poslušnosti uključuje i to da odgovaram svom poglavaru za sve ono što činim, bilo kao ravnatelj JRS-a, kao odgojitelj za naše isusovačke bogoslove ili kao kapelan Međunarodne katoličke zajednice u Zagrebu. Mnogo je etiketa koje u posljednje vrijeme ljudi lijepe na mene, između ostalog i da sam soroševac, što je potpuna besmislica jer otkad vodim JRS nismo imali nijedan projekt koji je financiralo Otvoreno društvo, tj. Soroš.

Zašto ste odabrali baš taj katolički red i kako ste postali ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice za jugoistočnu Europu?

Dolazim iz katoličke obitelji i doslovno u ovu kuću dolazio sam na susrete ministranata. Negdje u petom razredu prvi put se rodila ideja da bih i ja postao svećenik. U srednjoj školi već sam živio ovdje u sjemeništu i pohađao gimnaziju na Šalati, a svoje formiranje odmah sam nastavio u Družbi Isusovoj. Dakle, doživio sam poziv vrlo mlad, u krugu isusovaca, a kasnije sam upoznao isusovačku duhovnost i život našeg osnivača sv. Ignacija Lojolskog. Tu sam sretan i trudim se dijeliti tu duhovnost s drugima.

Između studija filozofije i teologije godinu dana proveo sam u regionalnom uredu JRS-a u Bruxellesu, a nakon što je preminuo utemeljitelj Službe u Hrvatskoj, pater Stjepan Kušan, trebao je netko tko će ga naslijediti. Nije bilo baš puno zainteresiranih, meni je dodijeljena Služba i preuzeo sam je godinu dana prije izbjegličke krize. Posljednje četiri godine radio sam u Hrvatskoj i na Kosovu, a u međuvremenu smo osnovali i urede u Srbiji i BiH, pa se svi zajedno trudimo odgovoriti na potrebe izbjeglica i migranata.

Upravo ste se vratili iz Bihaća. Kakvo je stanje u Unsko-sanskom kantonu? Postaje li BiH hot spot za izbjeglice i migrante?

Situacija je iznimno teška, čini se nerješivom. Hrvatska je praktički zatvorila granicu i zatvarat će je još i više, a po mojoj slobodnoj procjeni, u tom kantonu je trenutno oko 5000 ljudi. Nitko od njih ne želi ostati u BiH, a tamošnje političke strukture nemaju ni volje ni kapaciteta nositi se s tim. Europska unija osigurava sredstva za uređenje centara za prihvat migranata. Slično je i u Srbiji, u kojoj je od završetka izbjegličke krize u ožujku 2016. do danas u svakom trenutku od tri do sedam tisuća ljudi u 18 centara i kampova. Neki prođu, neki novi dođu, ali brojke se vrte oko toga. Pitanje je hoće li i kada će BiH početi vraćati te ljude u Srbiju ili će odlučiti jače zatvoriti granicu sa Srbijom jer su izbori u BiH bili zaustavili procese donošenja nekih političkih odluka. Inače, ne bih koristio riječ hot spot jer nepotrebno diže histeriju kod ljudi.

Kako komentirate bujicu lažnih vijesti o nasilnim migrantima, koja je toliko narasla da i policija nastoji smiriti građane?

To su tako ironične situacije poput one s djelatnicima gospodina Mate Rimca, da policija mora ulagati vremena i energije intervenirati na besmislene prijave građana koji si uslijed ove društvene histerije daju za pravo svaku tamnoputu osobu, svaku ženu koja nosi veo npr. zato što je po vjeroispovijesti muslimanka, prozivati, etiketirati, dizati bune, upirati prstom u te ljude, osuđivati ih, proglašavati svakoga svakakvim nazivima. Jedini razlog za to je što te osobe nisu onakve kakve bi taj građanin želio da svi ljudi oko njega budu. Svi trebamo reagirati - od pojedinaca, medija i novinara - jer je iznimno velika njihova odgovornost, preko vladinog do nevladinog sektora, da se vratimo u normalu i zajednički suživot nas po definiciji različitih ljudi. Među nama postoje različiti ljudi, po nacionalnosti, vjeroispovijesti, političkim uvjerenjima... i nije svatko tko mi se zbog toga ne sviđa za nešto kriv. Te međusobne različitosti su i ono čime se svi međusobno obogaćujemo. Mislim da trebamo, dakle, poštovati te različitosti bez obzira koliko nam se ne sviđale. Glavno je da sve naše različitosti budu unutar Ustava i zakona države u kojoj živimo. Na kraju krajeva ta ista pluralnost je temelj suvremenih zapadnih društava, pa i našeg hrvatskog.

Ove godine u Hrvatskoj je uz vašu pomoć zaposleno 40-ak izbjeglica. Raste li interes poslodavaca?

Uz učenje hrvatskog jezika i dostupnost stambenog prostora, zapošljavanje je jedno od tri temeljna pitanja integracije osoba koje su dobile međunarodnu zaštitu u hrvatsko društvo. Dugoročno je to najvažnije pitanje jer ljudima pruža sigurnost, ostvaruje ih kao osobe koje svojim radom zarađuju svakodnevni kruh. S jedne strane, oni žele doprinositi društvu u kojem su dobili sigurnost i zaštitu, a s druge strane u Hrvatskoj nedostaje radne snage. Doslovno svakog dana zovu nas poslodavci u potrazi za radnicima u ugostiteljstvu, skladištima, automehaničarskim radionicama, na gradilištima. Većinom su to pomoćna zanimanja, ali tražili su se na primjer i poznavatelji arapskog jezika zbog širenja poslovanja na arapsko tržište. Sretni smo što možemo posredovati u tom procesu. Trudimo se iskoristiti i institucionalne mogućnosti, kao što su mjere Zavoda za zapošljavanje. Interes poslodavaca raste, iako treba reći da je u Hrvatskoj od 2006. do danas samo 699 osoba dobilo azil, od čega ih je ranijih godina 100-150 otišlo, a da ih je triput više u Hrvatskoj, svi bi se zaposlili. Jednostavno, nemamo toliko ljudi koliko ih poslodavcima treba.

Inicijativa za podršku izbjeglicama Dobrodošli! upriličila je proteklog tjedna 'noćnu akciju protiv policijskog nasilja nad izbjeglicama', projicirajući na Cvjetnom trgu i Glavnom kolodvoru u Zagrebu svjedočanstva izbjeglih ljudi o 'sistemskom nasilju i progonu već ionako deprivilegiranih ljudi'. Kako se, iz vašeg iskustva na terenu, to nasilje očituje?

Treba za početak napomenuti da je logično to što nitko bez ispravnih dokumenata ne može prelaziti granice u suvremenim demokratskim zemljama. Neke inicijative i udruge sasvim legitimno zagovaraju viziju svijeta bez granica, no zakone u Hrvatskoj svi trebaju poštivati, kako mi tako i migranti. Ne vidimo problem u tome što im se ne dopušta prijelaz preko granice, kao što se ni nama ne dopušta ulazak u BiH bez dokumenata. Problem je u eventualnom nezakonitom postupanju policije prema tim ljudima: puno migranata tvrdi da je policija primjenjivala silu bez potrebe, da im se uništavaju mobiteli, baterije i SIM kartice i da im se oduzima novac. Ne vjerujem da je to tako u punom opsegu njihovih tvrdnji, ali vjerujem da toga ima jer previše ljudi svjedoči o policijskom nasilju. Čudno je da MUP već godinu dana negira sve optužbe u tom smislu. U jednom trenutku je sindikat MUP-a rekao da se provode interne istražne radnje, ali nikad nismo čuli rezultate, niti za jedan slučaj. Ukoliko se nasilje ne sankcionira, onda se ono zapravo prešutno legitimira.

Maroko postaje nova Turska po pitanju izbjeglica, na granicu SAD-a masovno stižu migranti iz Srednje Amerike. Procjenjuje se da će se zbog nasilja, siromaštva i klimatskih promjena Zapad desetljećima suočavati s migrantskim valovima biblijskih razmjera. Slažete li se s papom Franjom da se migranti trebaju primati 'u mjeri u kojoj to nije prijetnja vlastitom identitetu'?

Trebali bismo biti vrlo oprezni s korištenjem riječi 'valovi', kao i cunami i slično u kontekstu s migrantima, jer podrazumijevaju uništenje svega pred sobom, neopravdano dižu tenzije i histeriju. Papa Franjo je danas jedini politički i moralni autoritet u svijetu koji se konstantno brine za izbjeglice i migrante, zagovarajući ih od početka svog mandata. Njegovo prvo putovanje izvan Rima kad je postao papa bilo je na Lampedusu, simbol stradanja i umiranja izbjeglica koje su prelazile Sredozemno more, a pred kraj izbjegličke krize 2016. otišao je na Lezbos, simbol tadašnje kopnene izbjegličke rute. Papa konstantno podsjeća kršćane, ali i sve ljude dobre volje na neke biblijske teme, solidarnost s čovjekom u potrebi. Njegov temeljni stav u skladu je sa životom i riječima Isusa Krista, kao i tradicijom katoličkog socijalnog nauka, što uključuje razboritost i mudrost. Pitanje identiteta je vrlo kompleksno i zavisi kako ćemo ga definirati, no svakako treba biti razuman u tome u kojoj mjeri jedna država i društvo mogu primiti određen broj ljudi i osigurati im temeljne životne uvjete koji poštuju njihovo ljudsko dostojanstvo.

S druge strane, postoje vrijednosti koje su uključene u hrvatski Ustav i u zakone, kao i u temelje EU-a, na koje se svi imamo pravo pozivati: solidarnost, pomirenje, briga za ugrožene i slično. Ne možemo, primjerice, reći da je Europa osobito solidarna s izbjeglicama. U izbjegličkoj krizi 2015./16. Europa s 500 milijuna stanovnika primila je 1,5 milijun izbjeglica iz Sirije. Libanon, sa svojih 4,5 milijuna stanovnika, primio je milijun Sirijaca, a već je imao pola milijuna izbjeglica Palestinaca. Izbjeglice su primale i druge zemlje, Jordan, Egipat... Ne možemo se busati u prsa time da kao društva i kao civilizacija živimo solidarnost i suosjećanje. Na kraju krajeva, u Hrvatskoj smo se 90-ih godina brinuli za 500.000 izbjeglica, pa kako se onda sada ne bismo mogli pobrinuti za tih 700 ljudi koji su dobili azil i 300 tražitelja azila kojih je sveukupno trenutno u Hrvatskoj. To su objektivno male brojke. Papa Franjo pozivao je 2015. da svaka župa primi po jednu izbjegličku obitelj i po tom principu mogli bismo primiti puno više ljudi, dati im utočište i sigurnost.

Raste li antiimigrantsko raspoloženje i zato što među migrantima ne prevladavaju više Sirijci, nego ekonomski migranti, koji ne izazivaju tako snažno suosjećanje kao izbjeglice?

Da, to je sigurno jedna dimenzija. Ali činjenica je da su se granice i 2015. ilegalno prelazile, samo što je tada postojao neformalni dogovor europskih zemalja o koridoru. Objektivno, danas se ne može govoriti o nastavku izbjegličke krize jer je prelazaka puno manje u odnosu na prošlu godinu. Dakle Europa je prilično učinkovita u zatvaranju svojih granica i stvaranju 'tvrđave Europe'. Nažalost, mnogi ljudi u reagiranju na vrlo kompleksnu temu izbjeglica i migranata vrlo rijetko se vode argumentima i činjenicama; vode se osjećajima, predrasudama, strahovima, poluinformacijama i netočnim informacijama, kao i političkim manipulacijama. Sve to formira stavove kako kod stanovnika Hrvatske, tako i drugih europskih zemalja. Svi zajedno trebamo se pozivati na razum prilikom procesuiranja informacija i prepoznavati motive govornika, bio to političar, analitičar, svećenik, sociolog ili netko drugi. Pozivamo ljude da dođu u kontakt s izbjeglicama i migrantima, čuju njihove priče, od čega sve bježe, i tako stvore svoj vlastiti stav, bez obzira kakav on bio.

Treba li Hrvatska podržati tzv. Marakeški sporazum?

U tom sporazumu nema ništa sporno. On započinje vrlo širokim UN-ovim principima budućeg globalnog načina rješavanja pitanja regularnih migracija u svijetu, a jedan od temeljnih principa je suverenost svake države da se suoči s tim pitanjem na način na koji to želi. Cijela ideja tog sporazuma jest suočiti se s aktualnim pitanjem migracija, s obzirom na to da je temeljni dokument za pitanja izbjeglica u svijetu i danas UN-ova konvencija iz 1951. godine. Dakle kontekst se jako promijenio, postoje različiti tipovi migracija koje bi trebalo različito rješavati, a ovo je dokument koji bi mogao poslužiti kao temeljni princip budućim odgovorima na takva pitanja. Zato treba inzistirati na tome da svatko onaj tko se protivi prihvaćanju tog sporazuma točno ukaže na elemente koji su njemu ili njoj neprihvatljivi. Ako retorika ostane na generalnoj razini, to samo znači da nastavljamo s manipulacijama i poluinformacijama.

Predsjednica kaže da se ne povodi za državama koje odustaju od tog sporazuma, nego za 'interesima RH'. Što je, po vama, interes Hrvatske kad su u pitanju izbjeglice i migranti?

Ne znam, treba pitati predsjednicu na što točno misli, ukazujući na ono što je u tom sporazumu navodno kontradiktorno i suprotno interesu RH, jer je upravo to njezina zadaća i odgovornost. Osobno, ne vidim gdje je tu kontradikcija. Dakako, interes Hrvatske zadaća je svih nas, pa i osoba koje su dobile azil u Hrvatskoj. Oni su Hrvatsku zavoljeli, doprinose društvu i brinu se za dobrobit svoje nove domovine.

Je li vam shvatljiva bojazan da bi Marakeški sporazum mogao dovesti do brisanja razlika između izbjeglica i ekonomskih migranata?

Većina onih koji komentiraju migracije nisu upoznati s distinkcijama između tih pojmova. U pravnom sustavu RH trenutno ne postoji pojam izbjeglica. Postoji tražitelj međunarodne zaštite i osoba koja je dobila međunarodnu zaštitu, i to tri vrste: privremena zaštita, azilant i stranac pod supsidijarnom zaštitom. Pojmom izbjeglica uvelike se manipulira, a migrant je vrlo širok pojam jer su to i turisti koji dolaze ljeti u Hrvatsku, i oni koji poslovno putuju iz Zagreba u Osijek, i Ukrajinci koji su ušli u Hrvatsku u sklopu kvote stranih radnika, i osobe koje su na ilegalan način ušle u RH, i tražitelji azila - sve su to migranti. Neki od njih su ekonomski migranti, poput Hrvata koji su otišli raditi u Irsku i Njemačku, kao i Sirijaca ili Pakistanaca koji žele raditi u Hrvatskoj. Pitajte poduzetnike u Hrvatskoj i ostalim zemljama EU-a. Vjerujem da je njima ekonomska migracija pozitivan pojam i oni će reći da treba pojednostaviti procedure kako bi ti ljudi, ako imaju znanje, vještine i želje raditi, došli u što većem broju.

U nedavnoj javnoj polemici s Ninom Raspudićem upozorili ste na neprimjeren javni diskurs o migracijama. U čemu mediji najčešće griješe kada izvještavaju o izbjeglicama i migrantima?

Svakodnevno sa svojim suradnicima analiziram medije i gotovo u svakom članku ili prilogu o migrantima posljednjih tjedana ima netočnosti. To nisu, pa ni u slučaju gospodina Raspudića, fundamentalno 100 posto pogrešne ili lažne informacije, nego su to gotovo uvijek poluinformacije. Svjesno ili nesvjesno, tako se kreiraju poruke kojima autori žele na određeni način dotaknuti čitatelje. Recimo, pojavi se informacija da je u Unsko-sanskom kantonu 15.000 ili 'deseci tisuća' ljudi, što jako mijenja dojam. Novinari najčešće to rade nesvjesno, ne provjeravajući izvor. Drugo, naslovi su prilična katastrofa, puca se na vrlo niske razine osjećaja i razuma kod čitatelja, često tako da se izvuče nešto čega u tekstu ni nema. Glavno je da se klikne. Prije 10-ak godina zbog neprijateljske atmosfere na Malti zapaljena su tri automobila JRS-a, a na kuću ravnateljice ureda bačen je Molotovljev koktel. Kolegama iz udruge Are you Syrious već dvaput je uništen kombi u Hrvatskoj. Nadam se da se takve stvari više neće događati i da će medijski djelatnici shvatiti da snose veiku suodgovornost u formiranju atmosfere koja vlada o izbjeglicama.

Kako komentirate tvrdnju Zorana Ferića da je posljednjih godina osnažio utjecaj katoličkih intelektualaca kojima se kao neprijatelj pokazuje sekularna država, pa se protiv nje bore i uz pomoć ideologija u nastavnim programima?

Teorija zavjere, nažalost, ima jako puno i s jedne i s druge strane. Spremnosti i volje za suradnju, za argumentiranu raspravu različitih strana, upoznavanje tuđeg mišljenja i argumenata, nema dovoljno. I ova izjava gospodina Ferića, poput mnoštva izrečenog u javnom prostoru od raznih autora, prilično je isključiva, ali vrlo lako prihvatljiva istomišljeničkoj grupi ljudi, koja uvijek traži materijala da se samo još jače utabori u svojim stavovima.

Ali činjenica jest da u posljednjih nekoliko godina tzv. kršćanska opcija osvaja sve više javnog prostora i utjecaja, što je vidljivo još od referenduma o braku, preko Hoda za život, do Istanbulske konvencije, a sad i Marakeškog sporazuma.

Sve je više angažiranih laika koji svoje djelovanje u društvu želje temeljiti na nekim kršćanskim vrednotama i mislim da je toga ranije nedostajalo. Nije bilo dovoljno osoba u medijskom prostoru vođenih takvim vrijednostima i mislim da su oni tek djelić, recimo jedan od 150 elemenata civilnog društva, dakle građana RH koji svojim stavovima, razmišljanjem i argumentima, iskustvom, vještinama, kao i svih drugih 149, mogu i nadam se da hoće doprinijeti općem dobru.