U stručnom radu 'Potresni rizik Grada Zagreba s osvrtom na građevine kritične infrastrukture' autori Josip Atalić, Mario Uroš i Marta Šavor Novak s Građevinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu kategorizirali su stambene objekte po vremenu izgradnje. Lani u prosincu, dok su Atalić i Uroš u Albaniji procjenjivali štetu nastalu u najsmrtonosnijem potresu na svijetu u 2019., njihovu zajedničku studiju u Zagrebu je predstavila Marta Šavor Novak.

'Naš grad je 1880. pogodio jak potres. Danas gotovo trećina stanova nije projektirana na seizmička opterećenja. Još je pola građevina projektirano na puno manju silu potresa nego što biste to napravili danas. Među tim građevinama one su s kritičnom infrastrukturom, u koje pripadaju i spomenici i kulturna baština', rekla je Šavor Novak na skupu o zaštiti kulturne baštine Grada Zagreba u organizaciji Ureda za upravljanje hitnim situacijama.

Po parametrima iz navedene studije, zgrade građene do 1945. imaju inicijalnu razinu potresne otpornosti, što znači da su najmanje otporne na potrese. One građene od 1946. do 1964. imaju minimalnu razinu; od 1965. do 1981. nisku razinu; od 1982. do 1998. srednju razinu, dok zgrade građene od 1998. naovamo imaju visoku razinu potresne otpornosti.

Novije zgrade dodatno se dijele na one od 1998. do 2012., koje karakterizira 75-100 posto mjerodavnog potresnog opterećenja, te na zgrade mlađe od sedam godina, koje su uz europske norme za projektiranje dosegnule 100 posto potresnog opterećenja.

Tzv. protupotresna gradnja u Hrvatskoj prvi put propisana je tek 1964. godine, a nakon toga su standardi mijenjani još nekoliko puta, sve do aktualnih europskih propisa koji uzimaju u obzir dvostruko veće seizmičke sile od onih početnih.

'Znanstvena istraživanja jako su napredovala i danas računamo da je puno veće opterećenje. Zgrade koje su tada gradile imale su u vidu potrese, ali su projektirane na više od 50 posto manju silu nego što se danas projektira. Te su zgrade sigurne za ovaj potres koji je pogodio Zagreb, ali moramo biti svjesni toga da ovo nije bio jak potres', napominje Atalić za tportal.

To naravno ne znači da bi jači potres zbrisao i betonske zgrade građene prije 1982. s lica zemlje, iako bi za neke od njih potres jačine 6 stupnjeva Richtera mogao predstavljati opasnost. Ne znači ni da su sve novije zgrade nužno sigurne, jer ima i onih nepropisno sagrađenih. Utoliko, navedene kategorizacije ne treba shvaćati doslovno, niti prognozirati oštećenja ovisno o jačini potresa.

'Teško je generalizirati, svaka zgrada jednostavno je svijet za sebe. Recimo, vojne zgrade u tom razdoblju od 1965. do 1981. bile bi primjer dobre gradnje. Armirani beton je posebna zaštita, takve zgrade mogu se 'raspucati', ali se ne očekuje da će se i srušiti u takvom potresu', kaže prof. Atalić.

Također, iako je zgradama starijima od 1964. godine - to je trećina stambenog fonda Grada Zagreba - svojstvena tek inicijalna i minimalna potresna otpornost, neke su u ovom potresu prošle i bez velikih oštećenja.

'Da, dobro smo prošli jer ipak nije sve iz Austro-Ugarske završilo na zemlji... Ovaj potres oštetio je većinu zgrada koje su bile rekonstruirane, gdje su uklanjani zidovi. Informacije s terena govore da je puno toga raskopavano i da su te zgrade dodatno oslabljene. Preživjele su uglavnom zgrade koje se nisu rekonstruirale i gdje su vlasnici ulagali u izgradnju debljih zidova', otkriva Atalić.

Što je, međutim, s onim višekatnicama u kojima su pojedini stanari neodgovorno rušili čak i nosive zidove, najčešće u želji da dobiju 'kuhinju s dnevnim boravkom'? Kako utvrditi stvarno stanje, kad se čak ni prilikom energetske obnove zgrade ne pregledava svaki stan zasebno?

'Definitivno bi sve trebalo provjeriti. I nama se događalo da s nacrtom dođemo u neku zgradu, a u njoj se ne možemo snaći koliko se toga promijenilo. Odgovornost je na vlasnicima i predstavnicima stanara, baš kao što projektanti i građevinski stručnjaci preuzimaju svoj dio odgovornosti', napominje Atalić. Dodaje kako je njegov kolega Mario Uroš pukom srećom uspio spriječiti već dogovoreno rušenje nekoliko zidova u podnožju jednog zagrebačkog stambenog tornja, zahvaljujući činjenici da u tom neboderu živi, pa su ga neki razboriti stanari pitali za stručno mišljenje.

Uz brojne nepoznanice, ne čudi to što u ovom trenutku zapravo ne postoji sasvim pouzdana procjena rizika od potresa ni u Zagrebu, a kamoli u ostatku Hrvatske. U drugoj prošlogodišnjoj studiji, naslovljenoj 'Izazovi pri procjenama rizika od potresa u Hrvatskoj', autori objašnjavaju zašto je tome tako.

'Nepouzdanost postojećih procjena rizika od potresa prvenstveno je uzrokovana manjkavošću baza podataka, ali i specifičnim problemima poput nedokumentiranih rekonstrukcija, masovne nezakonite gradnje, lokalno specifičnih građevina, starosti stambenog fonda i, konačno, nedostatka financijskih sredstava', navodi se u studiji koju uz spomenuti trojac potpisuju još Snježan Prevolnik, Damir Lazarević te Sanja Hak. Svi oni upozorili su da trenutno ne postoji ni jasna strategija kojom bi se postepeno umanjile moguće katastrofalne posljedice.