Nismo rasisti poput Slovenaca, imamo manje para, urbana ponuda nam je siromašna, ali, hej, u Hrvatskoj se može nešto što ne polazi za rukom ni domorocima – živjeti od glazbe! Kolumbijac Jairo je, nakon nomadskog života po Španjolskoj, Francuskoj, Maroku, Kazahstanu i Sloveniji, uspravio svoj kontrabas u Zagrebu, angažiran je na nekoliko strana i jedino zbog čega žali jest... To da je Hrvatska ušla u EU
Kontra svih statistika o pretilosti nacije, Jairo donosi svježu latinoameričku perspektivu o fizionomiji Hrvatica: 'Ovdje su cure nevjerojatno mršave. Predivno. Od deset njih, osam je vrlo vitko, a ako odeš u Dalmaciju, još i više.' Dapače, razvaljuju i svoju francusku konkurenciju. Odokativna impresija Kolumbijca je da takvih u Parizu, baš kao i u Barceloni, na njih deset ima najviše četiri do pet.
Nevjerojatno, ali istinito, unatoč rafalu komplimenata koje je Jairo Benitez, multiinstrumentalist iz Barranquilla, ispalio prema ženskoj komponenti hrvatske populacije, u Zagreb ga nije dovela ljubav. Sad je već očito, ljubav je, izuzev onih par diplomatskih i korporativnih padobranskih poslova, praktički jedini razlog zašto sporadični stranac može i želi zaglibiti u Lijepoj Našoj. Nedavna europska statistika kaže da smo na čitavom Starom kontinentu država s najmanje naseljenih pridošlica. 'Čišći' su od nas još jedino Poljska i Rumunjska. Jupi.
'Hrvatskoj nedostaje različitosti. Tržište je još uvijek malo i zatvoreno. Ovo definitivno nije zemlja prilika. Ljudi ovamo ne dolaze da bi imali bolji život, kao što, primjerice, dolaze u Njemačku, nego iz nekih drugih razloga. Recimo jer su završili u ljubavnoj vezi ili su potomci Hrvata koji su emigrirali', primjećuje Jairo na gornjogradskoj klupici i radi od sebe raritetni izuzetak. U Zagreb ga je doveo sijaset mogućnosti za mlaćenje para s bine. Surađuje s dva jazz/funk/latino benda, svira u Filharmoniji i asistira Ricardu Luqueu iz Cubisma - priča na kojoj bi mu pozavidjela većina domaćih glazbenika kojima džepovi šušte jedino ako sviraju pop-folk treš po svadbama, krstitkama i ljetnim terasama.
Jairo obožava dalmatinsku spizu
Skužio je i Jairo. Kao oriđiđi Latinoamer ima prednost. Zna stilove i žanrove koje ekipa ovdje puši, ali ih je malo tko sposoban reproducirati. Dakle, premda je tržište malo i šanse su anoreksične, konkurencija je još tanja. Prekooceanski pedigre je, očito, nepregledna vreća slatkiša, tako da muzikalni Kolumbijac gazi domaćine i na drugom terenu. Naime, što? Hrvatice besramno padaju na tipove sa zanimljivim putovnicama: 'Cure ovdje baš padaju na strance. Činjenica da sam iz Latinske Amerike daje mi popriličnu prednost. Dečki iz inozemstva imaju barem dva puta veće šanse. Mnogi to koriste ne bi li se lakše socijalizirali', priznaje momak koji se trenutačno odlučio za njemačku kćer hrvatskih korijena.
Za bonus, poslužio je kao rame za plakanje mnogoj domaćoj djevojci: 'Vaše se cure vole žaliti na svoje hrvatske dečke. Prigovaraju im da nemaju osjećaj za nježnost. S druge strane, i jedni i drugi pate na konvencije. Puca se na brak, djecu... Ženama se to sviđa.' Jairo je odjednom inspiriran pa nastavljamo drviti o vezama i vezicama. Reći će kako su Hrvatice iznimno lijepe, pogotovo na potezu Zadar - Split. Imaju nešto balkansko što njega i općenito južnoameričku ekipu strahovito pali. Reći će kako naše cure vole brinuti o sebi, kako čuvaju svoju ženstvenost, za razliku od, recimo, Talijanki. Reći će kako su još uvijek pomalo tradicionalne i da su, kada pokleknu pred tipom, onda stvarno i totalno u vezi. A ne kao Španjolke koje su se, na Jairovu žalost, malo previše emancipirale. 'Ovdje žena čuva svoju ulogu, još uvijek možeš osjetiti kako je povezana sa svojim muškarcem', veli.
I je li onda teško razumjeti što Jairo pomalo žali zbog hrvatskog ulaska u Europsku uniju? 'Većina ljudi ovdje to nije željela, ali je politika odlučila drukčije', kazat će mi i priznati da ga je naša zemlja privukla i stoga što nije bila dio EU-a. Živio je prethodno u Sloveniji za koju ne štedi kritike. Asocijacija na susjede otužna je i porazna – rasizam, hladnoća ljudi, premalo prilika, loš mentalitet. Hrvatska ga je, naprotiv, primila poput četverotračnog kolnika. Svejedno, svjestan brutalno loše gospodarske potencije Lijepe Naše Vaše, ne razumije čemu to bratimljenje s Bruxellesom: 'Pogledaj zemlju poput Slovenije koja je je ekonomski jača. Ne može vraćati svoje europske dugove. Čemu onda pristupanje Hrvatske? Ovo je gospodarstvo preslabo da bi imalo ikakve koristi od članstva, a biti država Europske unije podrazumijeva veliku odgovornost za koju Hrvatska nije spremna.'
Tražim da mi sažme Hrvatsku u tri riječi: 'Balkan, more, Europa.' Odmah dodaje kako bi te tri riječi u ustima njegovih kolumbijskih prijatelja koji su ga posjetili bile nešto drukčije: cure, plaže, Dubrovnik.
Dobro, pa što je to tako europsko kod nas, pogotovo nakon primjedbi o nesrazmjeru i nepotrebnosti zagrebačko-briselskih odnosa? Samo jedna jedina stvar, kako to vidi Jairo: 'Mladi ljudi. Oni su jedini način na koji je Europa zasad prisutna u ovom društvu. Puno se toga ovdje promijenilo u zadnjih nekoliko godina, a najviše od svega što nova generacija više putuje i polako mijenja naslijeđene vrijednosti.
Ovo definitivno nije zemlja prilika, ali u glazbi ima kruha
Na fali momenata koji podsjećaju našeg Kolumbijca na rodnu grudu. Od još uvijek kolikog-tolikog utjecaja religije na društvo i pridavanja važnosti obitelji do toga da se može voziti bez karte i po potrebi naći zajednički jezik s kontrolorom. Ono, pak, s čim se ne može tiče se ukusa i interesa nacije u stvarima umjetnosti i kulture. Ubija ga sveprisutnost turbofolka, premda će naći neke njegove paralele s kolumbijskim vallenatom ili dominikanskom bachatom. Sve troje svodi se na petparačke varijacije stiha 'ako me ostaviš, ubit ću se'.
'Za razliku od država u kojima sam živio, ovdje primjećujem značajno manji interes za kvalitetnu glazbu i općenito kulturne događaje. Promocija im je mlitava, što se, nažalost, ne može reći i za narodnjački mainstream. To ne znači da ne volim dobar pop. Bio sam nedavno na koncertu Olivera Dragojevića u Šibeniku i oduševio me', nastavlja basist čiju zemlju Hrvati povezuju isključivo s kokainom. Jairo se svako malo potrudi proširiti im horizonte pa ih upućuje na Google, no jednako tako i u Kolumbiji o nama znaju tek to da je tu bio nekakv rat. Ili da još uvijek traje.
Kad sve zbrojimo, oduzmemo i izvučemo treći korijen, Kolumbijac svojski gušta u hrvatskoj epizodi svog kaotičnog CV-ja. Bilo bi mu još milije da u Zagrebu nije tako grozno hladno i da su gradske vlasti pripremljenije na vremenske nepogode: 'Kada ovdje pada snijeg, sve stane. Kao da je to prvi snijeg koji je pao u ne znam koliko godina. Imate ga svake zime i uvijek ista priča. U Francuskoj reagiraju u sekundi.' Branim naše zatrpane ulice i kolabirani promet razvijenim smislom za neorganiziranost, duhovnim naslijeđem koje smo usavršili do razine branda. Upalilo je: 'Ali to je upravo ono što volim ovdje. Iako sam trebao čekati potpisivanje ugovora s Lisinskim tri mjeseca. Zašto? Naprosto su zaboravili.'
Jairo je gladan i nisam ga smio pitati o hrani. Momak ne prestaje sladostrasno hvaliti dalmatinsku spizu, a posebno egzotiku a la pašta s morskim plodovima. Odrastao je uz more i čezne za njim. Ustajemo polako sa stolova na Strossu, a on mi žustro dočarava svoju rodnu Barranquillu. Kad gle – skreće pogled prema stolu na kojem je oslikan sasvim mali komadić Zemljinog atlasa. Malo Paname, prstohvat Venezuele i odgrizak Kolumbije. Baš onaj na kojem stoji ispisano ime njegovog grada. Jairo - kad malo bolje razmisliš - uopće nije otišao tako daleko.