Mogu li brak u skladu sa zakonom sklopiti dvije osobe neovisno o njihovom spolu, bilo je pitanje o kojem su na ustavnom referendumu 22. svibnja odlučivali irski glasači, od kojih je milijun i 200 tisuća (62 posto) zaključilo da može, dok je protiv glasalo oko 730 tisuća Iraca, tj. njih oko 34 posto. Sveukupna izlaznost je bila 60,5 posto te je Irska proteklog vikenda postala prva država na svijetu koja je na referendumu uvela bračnu jednakost za istospolne parove. Istraživanja pokazuju da su za proširenje definicije braka glasovali najviše mladi ljudi, a objašnjenja za svoju odluku koja su glasači davali medijima često su glasila kako 'žele svojim gej sugrađanima poručiti da su jednaki u društvu' te njihovim obiteljima izraziti podršku i prihvaćanje.

Referendum o istoj temi, a to je brak, održan je i u Hrvatskoj 1. prosinca 2013, no rezultati su bili dijametralno suprotni. U Hrvatskoj je na referendum izašlo tek 37,9 posto registriranih glasača, od kojih je njih oko 950 tisuća (66 posto) glasalo da se u Ustav RH unese definicija braka kao zajednice muškarca i žene, dok je protiv bilo 33,5 posto izašlih, tj. njih 480 tisuća. Među ključnim razlozima za unošenje definicije braka u Ustav je navedeno da se tako želi 'zaštititi djecu od posvajanja od strane istospolnih parova', a često se u javnosti moglo čuti i kako se referendumom želi zaustaviti 'teror manjine nad većinom', s obzirom na to da za dio hrvatskog društva samo postojanje LGBT sugrađana predstavlja nepodnošljivu pojavu.

Iako je u hrvatskom nacionalističkom imaginariju katolička Irska smatrana bratskom nacijom - s obzirom na to da su se i Irci, poput Hrvata i njihovog tisućljetnog sna, stoljećima borili protiv moćnijih sila (i to još zajedničkih neprijatelja – Britanaca!) za svoju samostalnost čvrsto vežući nacionalni identitet uz Katoličku crkvu - nasuprotni rezultati referenduma o braku pokazuju da suvremena Irska i suvremena Hrvatska nemaju mnogo toga zajedničkog. Osim naravno svih onih mladih Hrvata koji su proteklih godina otišli živjeti u Irsku jer im je život u Lijepoj Našoj postao nepodnošljiv i ponižavajući, između ostaloga i zbog negativne atmosfere koju je stvorio referendum što ga je pokrenula tada građanska inicijativa, a sada udruga U ime obitelji.

Naime, indikativno je to da su i u Irskoj i u Hrvatskoj građani na referendumu o braku glasali vodeći se krilaticom 'u ime obitelji', ali da su pritom podrazumijevali vrlo različite stvari. U Hrvatskoj je briga o obitelji značila isključivanje bilo kakvih nepoželjnih elemenata iz iste, koja se mora sastojati od mame i tate u braku i njihove djece ili uopće nije obitelj, dok se u Irskoj podržalo LGBT zajednicu baš zato što se gejeve i lezbijke smatra dijelom obitelji, a ne prijetnjom. U intervjuu za tportal.hr o tome je govorio i poznati irski pisac Colm Toibin, koji je usput gej: 'Svi gej ljudi dolaze iz neke obitelji, a gej ljudi u Irskoj većinom su zadržali bliske odnose sa svojim obiteljima. U Irskoj su ljudi zato naučili da one koji su gej ne gledaju kao posve drugačije te nije bilo toliko potrebe da nas se diskriminira.'

Kako bi se to reklo frazeologijom predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, pokazalo se da Irci imaju uključivo poimanje obitelji, a Hrvati isključivo. Da to nisu samo pretpostavke, nego empirijski utvrđeni podaci, pokazuje, primjerice, studija Instituta za društvena istraživanja o vrijednostima hrvatskih studenata, od kojih se većina ne bi vjenčala s osobama druge nacije jer u Hrvatskoj obitelj izgleda to uopće nije ako iskače iz gabarita čistog hrvatstva i katoličanstva.

Katolička crkva je pak još nešto što dijele Irci i Hrvati, s time da se i prema toj instituciji odnos dramatično razlikuje. U Irskoj je Katolička crkva proteklih godina izgubila svoj ogroman utjecaj zahvaljujući otkriću višedesetljetnih zloporaba pozicije moći, među kojima su najpotresnije priče o domovima za mlade djevojke koje su zatrudnjele izvan braka, o čemu su snimljeni i hvaljeni filmovi 'Sestre Magdalene' i 'Philomena'. Dapače, paralelno s oslobađanjem od željeznog stiska klerikalizma dogodio se i irski gospodarski procvat, kao i opća liberalizacija društva, što je mnoge uvjerilo da je hegemonija Crkve bila glavni uzrok proteklih desetljeća zaostalosti i siromaštva. U Hrvatskoj se pak uopće ne dovodi u pitanje povlaštena pozicija Katoličke crkve (koju po zakonu moraju financirati i oni koji je ne podržavaju), što se naročito vidjelo tijekom sakupljanja potpisa za referendum o braku, iza čega je Crkva stala s cijelom svojom logistikom.

Zato i jest nezamislivo čuti od nekog hrvatskog biskupa izjavu kakvu je nakon irskog referenduma rekao dablinski nadbiskup Diarmuid Martin: 'Crkva se treba zamisliti i suočiti s realnošću, a ne poricati je. Ne možemo započeti obnovu ako ćemo se držati poricanja. Cijenim to kako se danas osjećaju gejevi i lezbijke - da su dobili nešto što će obogatiti njihove živote. Mislim da je to društvena revolucija.' Nadbiskup Martin nije spominjao nikakvu 'rodnu ideologiju' ili najavljivao smak svijeta ukoliko se ostvare prava LGBT građana dok se u Hrvatskoj s desnog spektra politike (koji naravno uključuje Crkvu) može čuti isključivo to.

Odnosno, dok se Irska u protekla dva-tri desetljeća mijenjala i napredovala, Hrvatska je u istovjetnom vremenskom periodu tvrdoglavo ostala ista, pa zato i propada. Dok je Irska već izašla iz recesije u koju je upala kad i Hrvatska, znamo kakva je situacija u Lijepoj Našoj. Dok se u Irskoj većina uopće ne osjeća ugroženo od bilo koje manjine, u Hrvatskoj je većina izgleda toliko iskompleksirana da joj sve drugačije od nje predstavlja ugrozu. Dok u Hrvatskoj iz državnih škola više od 60 posto mladih izlazi sa stavom da je homoseksualnost bolest, u Irskoj iz većinom katoličkih škola izlaze generacije koje prihvaćaju svoje LGBT sugrađane. Dok se u Irskoj nakon rezultata referenduma masovno slavilo to što se dijelu sugrađana proširilo prava, u Hrvatskoj je pobjednička strana slavila to što je svojim bližnjima onemogućila ostvarenje prava. Dok je Irska dobila priliku ponositi se svojom solidarnošću i promjenom na bolje, u Hrvatskoj su najveći ponos petrificirane svetinje i problematične tradicije.

U svemu tome postoji i lekcija za Hrvatsku, a o tome hoće li Hrvatska shvatiti kakva je ona i hoće li je i naučiti ovisi kakva će biti hrvatska budućnost. Jer Irska i Hrvatska doista jesu po mnogočemu usporedive države, od povijesti preko ekonomskih potencijala pa do broja stanovnika, ali je danas situacija takva da ljudi iz Hrvatske u njoj ne mogu ili više ne žele živjeti pa odlaze.

Čini se da je prilično jasno tko tu radi dobro, a tko radi loše, tko ide naprijed, a tko u paralizi tradicije propada. Zato možda i nije uputno uspoređivati se s bratskom Irskom, koja se ispostavlja kao još jedan podsjetnik na mnogo toga što u Hrvatskoj ne valja i čega ćemo se držati sve dok ne postanemo zadnja rupa Europske unije. A što se tiče onih kojima je takav razvoj događaja za Hrvatsku nepodnošljiv i koji bi željeli normalan život – oni se uvijek mogu odseliti u Irsku!