Ionako krhka, izložena premnogim iskušenjima i uglavnom pogrešno shvaćena, demokracija u Hrvatskoj bit će likvidirana i to pukom činjenicom da je uopće moguć referendum kojim se jedan banalni pravni posao, zapravo imovinskopravni ugovor, želi uzdignuti na razinu takve ustavne definicije koja će ga određenim kategorijama građana učiniti nedostupnim.

Ionako krhka, izložena premnogim iskušenjima i uglavnom pogrešno shvaćena, demokracija u Hrvatskoj bit će likvidirana i to pukom činjenicom da je uopće moguć referendum kojim se jedan banalni pravni posao, zapravo imovinskopravni ugovor, želi uzdignuti na razinu takve ustavne definicije koja će ga određenim kategorijama građana učiniti nedostupnim.

Tim se referendumom dokida jedna od temeljnih građanskih sloboda, a to je sloboda od straha. Odsada će građani Republike Hrvatske živjeti u trajnom strahu i nezaštićeni od falangi koje svojim referendumskim inicijativama mogu bilo kada ugroziti bilo koje ljudsko pravo i civilizacijsku vrednotu. Prvoga prosinca 2013. pred našim očima će se raspasti ustavni i pravni poredak Republike Hrvatske. Od toga datuma demokracija, vladavina prava i pravna sigurnost u Hrvatskoj ovisit će o dosjetkama ograničenih malograđana, fanatičnih klerikalaca, nesuvislih pisaca i maloumnih nogometaša.

Ako 'narod' – što god to bilo – poželi ukinuti obvezno školovanje, pranje ruku prije jela, privatno vlasništvo, presumpciju nevinosti, zabranu torture i smrtne kazne, obvezu dužnika da vraća dugove, jednakopravnost građana, pravo na razvod braka, pravo na žalbu, ili bilo koje pravo koje pojedincu jamči demokratska civilizacija, ili, pak, ako poželi objaviti rat nekom drugom 'narodu', bit će dovoljno da posegne za jeftinom demagogijom, prizemnim kičem i uličnim štandom, demontira i posljednju preostalu demokratsku i civilizacijsku ustanovu ili vrednotu i uspostavi diktaturu većine.

Krajnje je vrijeme da hrvatska javnost shvati da demokracija nije tiranija pukog kvantiteta, nego vladavina kvaliteta, napose neprestano ograničavanje i obuzdavanje moći i vlasti, bilo čije, bilo koje vlasti, radilo se o vladi, parlamentu, policiji, državnom odvjetništvu, poreznoj upravi ili 'narodu'.

Nije demokracija neograničena vlast naroda, nego sustav ustanova i vrednota koji građanina štiti od straha i poniženja i to tako što jamči da ljudska prava nikad i ni pod kojim uvjetima ne mogu ovisiti o neizvjesnosti većinskog odlučivanja i nepredvidivosti takozvane 'narodne volje'.

Neograničena vlast naroda je fašizam.

Fašizam nisu samo koncentracijski logori, masovno ubojstvo, urlik stadiona, rat i diktator sa smiješnim brkovima. Fašizam je potpuno oslobođena, ničim ograničena narodna volja. Fašizam je jedinstveni narod koji izopćuje i linčuje. Fašizam je zanos. Fašizam je ljubav, bezgranična, grozničava, strastvena ljubav upravo spram – je li to slučajno? – domovine i obitelji. Fašizam je svečanost u kojoj svi građani postaju jedna jedina, velika obitelj, jedan Volk u jednom Reichu. Fašizam je ritual koji počinje i završava u poniženju.

Već je sama situacija u kojoj su građani prinuđeni izići na referendum da bi pokušali obraniti pravo svih i svakoga na sklapanje jednog pravnog posla, neizrecivo ponižavajuća. Ponižavajuće je primoravati nekoga da poduzima bilo što u obrani nečega što ne bi smjelo biti ni predmetom rasprave, kamoli referenduma.

Homoseksualni građani su poniženi i tako što su referendumom dovedeni u situaciju da se moraju boriti za jedno pravo koje je samo po sebi zapravo smiješno, suvišno i uopće nije tekovina moderniteta, nego patrijarhalni relikt kojim je muškarac stjecao vlasništvo nad ženom, tek žalobni san seoskih udavača, hollywoodski mit, umanjeni model tiranije za kućnu upotrebu, tragikomični, neduhoviti vic kojem se dobra književnost izruguje već stoljećima.

Jasno da onoga trenutka kada se to nekome pokušava uskratiti, ta ista glupost postaje važna jer zašto bi do vraga homoseksualnim osobama bilo uskraćeno pravo na loš vic samo zato što postoje ljudi koji taj vic shvaćaju ozbiljno. (Činjenicu da pravo na nedostatak smisla za humor onih građana koji drže da je brak sakrament ničim nije ugroženo, kao i implikaciju da oni zapravo ne vjeruju u ljubav jer je žele okameniti ustavom i represijom, ne treba ni spominjati).

Referendumom i davanjem nesrazmjerno velikog značaja braku, poniženi su i oni heteroseksualni građani koji drže da brak ne zaslužuje toliku pozornost, ali više od svega mogli bi biti poniženi privilegiranim položajem u odnosu na svoje sugrađane drugačije seksualne konstitucije: žuta zvijezda ponižavala je zapravo samo one koji je nisu bili dužni nositi.

Uđe li restriktivna i represivna definicija braka u Ustav, Hrvatska će se preobraziti u seoski ili malograđanski pir, onako ogavan kako samo takvi pirovi mogu biti ogavni, s lošim vinom, bedastom bjelinom vjenčanice, pucnjavom, popovima, zastavama, gomilom pijanaca koji se u odijelu osjećaju neudobno, harmonikom, neduhovitim poskočicama i kojekakvim pjesmama. Tako je 1990. sve i počelo kada su ograničeni malograđani, fanatični klerikalci, nesuvisli pisci i ostali navijači prvi put nasrnuli na modernitet, racionalizam, prosvjetiteljstvo, dostojanstvo Pojedinca i vrednote Slobodnog svijeta i pritom još taj pothvat – drsko ili neuko? – nazvali demokracijom. Zato treba glasovati Protiv. Za neki drugačiji, bolji početak.