Žarko Puhovski naveo je nekoliko primjera. Brisanje djelovanja Jadranke Kosor u HDZ-u njezinim uklanjanjem s internetske stranice stranke usporedivo je samo s onim što se događalo u staljinizmu ili Orwellovoj '1984'. Istovremeno, Petar Čobanković, osuđenik koji je priznao koruptivno kazneno djelo, i dalje član HDZ-a i stranka nije smatrala da je to razlog da ga se isključi. Isključivanje iz stranke člana koji nije prisutan na sastanku na kojem donosi odluka o izbacivanju - što se dogodilo Radimiru Čačiću u HNS-u - nije radila ni Komunistička partija Hrvatske iza 1950. godine. Aleksandra Kolarić izbačena je iz SDP-a jer je rekla nešto što posljednjih tjedana govori većina politički pismenih građana Hrvatske, itd.

Gostujući u emisiji Fokus HRT-a, Puhovski je rekao i da je to što sisačko-moslavačka županica Marina Lovrić Merzel 'čuva funkciju u svojoj ćeliji - dokaz krajnje neodgovornosti'. Inače floskula 'stavljam svoj mandat na raspolaganje' po njegovu mišljenju posve je besmislena jer je politički mandat u svakom trenu na raspolaganju - ostavka se daje ili se ne daje. Katastrofalno je što je danas lakše smijeniti predsjednika republike nego načelnika općine, rekao je Puhovski.

Puhovski je ocijenio i da će slučaj Milijana Brkića u HDZ-u još dugo trajati - iako će Upravni sud 'sasvim sigurno' potvrditi da je njegov diplomski rad plagijat, za takvu odluku trebat će možda i tri do pet godina.

'Nasuprot uobičajenoj pravnoj formulaciji da je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivica – svatko tko ima moć kriv je dok ne dokaže da je nevin', poručio je Puhovski dodajući da moć djeluje kao povećalo i dobrih i loših strana, kao što povećava i odgovornost.

Zorislav Antun Petrović ispred Transparency Internationala rekao je da je u situaciji kada postoji i najmanja dvojba bolje dati ostavku. Naveo je primjer bivšeg izraelskog premijera Yitzaka Rabina, koji je dao ostavku zbog nekog 'benignog slučaja', da bi kasnije opet postao premijer jer je ostavka bila honorirana kao čin odgovornog političara. Nije mu jasno što je hrvatskim političarima na umu, baš kao što ne može zamisliti da neki trener uvrsti u igru igrača sa slomljenom nogom. Po njemu, Milijan Brkić posao je veliki uteg za stranku.

Sociolog Renato Matić ukazao je da je u Hrvatskoj na djelu sociološki definiran fenomen 'mehaničke solidarnosti' – ako si moj, ako smo naši, onda nema sumnje, apsolutno ne možeš biti kriv ni na koji način, krivi su drugi. Upravo takva je retorika dvije glavne stranke, napomenuo je Matić: nemogućnost ne da se prizna, nego da se uopće pomisli da bi sumnja mogla biti istinita, jer se iza nje krije onaj tko napada.

Govoreći o zviždačima, rekao je da su oni u Hrvatskoj doživjeli šikaniranje i neugodu od strane svih, pa čak i od samih građana. Radi se o naglašeno iracionalnom strahu, koje čine i iskustvo i sve ono što se ne može na normalan način predočiti.

'Osumnjičiti nekoga tko je član velike stranke znači izravno se izložiti velikoj opasnosti. Dok ne budemo imali instituciju zviždača, koja će biti pozitivno diskriminirana, ne možemo napraviti korak dalje', rekao je Matić.