Krajem 2008. Joaquin Phoenix svijetu je objavio da se povlači iz glume i prelazi u reperske vode. Dvije godine kasnije imamo mockumentary 'I'm still here' - dekonstrukciju slave s Phoenixom u glavnoj ulozi, povremeno vrlo neugodnu za gledanje. Umjetnost, harakiri ili čista glupost?
'Više ne želim igrati ulogu Joaquina.' - J. Phoenix
Joaquin (Leaf) Phoenix pažljivo je i radišno izgradio svoju karijeru. Igrao je male uloge u TV serijama dok se nije dogodio Gus Van Sant i To Die For (1995). Sljedećih 15 godina mogli smo ga vidjeti u filmovima mješovite kvalitete (ehem, 'ko se više sjeća '8MM'), Oscari su ga primijetili još u Gladijatoru (2000), a sve nas je razoružao svojom glumačkom, a bome i vokalnom, izvedbom u Walk The Line (2005). I onda?
Krajem 2008. Joaquin izlazi na crveni tepih u pratnji frenda i šogora Caseyja Afflecka i objavljuje svijetu da ide u glumačku penziju kako bi bio postao – reper. Vijest je odjeknula kao bomba, Joaquin se u javnim nastupima ponašao sve čudnije i labilnije, pustio bradurinu, udebljao se, češalj izbacio iz upotrebe, a tabloidi su se pitali 'Koji k....?' Mogle su se čuti glasine da je to sve neka namještaljka, Casey je odjednom stalno u javnosti kraj Joaquina s digitalnom kamerom u ruci te zašto bi pobogu tako mlad i perspektivan glumac, u naponu kreativne snage, naprasno dao otkaz? Čuli su se pridjevi 'luckast' i 'ekscentričan', sve do katastrofičnog nastupa u showu Davida Lettermana koji je Letterman završio riječima: 'Joaquin, žao mi je što večeras nisi mogao biti s nama.' Riječ bizarno pada na pamet.
Harakiri uspješne karijere? Glupi stunt? Profinjena umjetnička akcija koja dekonstruira pojam slave iz prvog lica jednine? Performance art novog doba? Film I'm Still Here (2010) proizvod je Joaquinove izgubljene godine, Casey Affleck potpisan je kao režiser, a obojica scenaristi. U formi je (lažnog?) dokumentarca od skoro dva sata u kojem Joaquin baulja okolo, (ne)suvislo mumlja, pokušava uhvatiti Diddyja da posluša njegov demo, šmrče koku s grudi prijateljica noći, a u jednom trenutku imam priliku vidjeti i feces. OK, tko tu koga? Je li to sve stvarno ili samo novi glumački zadatak?
Volja da neki filmski djelatnik glumi sebe ispred kamere nije nova. Još je u Godardovom Preziru (1963) Fritz Lang glumio, je li, redatelja Fritza Langa. Većina postave Altmanova Playera (1992) igra neku verziju sebe, a pravi početak trenda postmodernog iskrivljavanja vlastitog imidža možemo naći u umu Johna Malkovicha, tj. kako su ga zamislili Charlie Kaufmann i Spike Jonze u Being John Malkovich (1999). Larry David napravio je karijeru od pisanja o sebi (Seinfeld) i glumljenja sebe (Curb Your Enthusiasm). Zadnji pokušaj Jeana Claude Van Dammea ka nečemu što sliči na karijeru prošlogodišnji je JCVD metaakcijski film u kojem se Van Damme glavom i šakom nađe u pravoj pljački banke i mora naći izlaz iz bezizlazne situacije. Sve odreda odlični nastupi u kojima pokazuju spremnost ismijavanju samih sebe, kuže oni foru i skoro nam namiguju s ekrana. Fikcija je sigurna zona u kojoj se možemo nasmijati i zabiti koju šegu, biti 'ho ho' malo ironični, ali ništa što bi permanentno naštetilo imidžu, odrazilo se na plaću, razljutilo publicista ili ugrozilo sljedeću gažu. Baš suprotno, često takve uloge doprinose novim angažmanima.
U nedavnom intervjuu Casey Affleck konačno je priznao da je cijeli film fikcija, šala ili prevara, ovisi o perspektivi. Joaquin se vratio u Lettermana, ovaj put u normalnom izdanju, kako bi promovirao 'I'm Still Here' i možda se suptilno ispričao.
Kvaliteta filma nije u njemu samom, koji je tek puki dokument onoga što je Phoenix učinio od sebe i svog imidža, slomio ga, pljunuo i ugasio opušak džointa u njemu. Sam taj čin javne blamaže koja je neugodna za gledanje, odvija se u stvarnom vremenu (projekt je trajao godinu i pol) pred milijunskim auditorijem, najvredniji je umjetnički moment filma 'I'm Still Here'. Gledatelj postaje voajer koji prisustvuje fizičkom i mentalnom propadanju jednog uvjetno rečeno zdravog pripadnika društva koji to očito nije, a ako je cijeli film jedna odlična glumačka izvedba po 'Methodu', želja da nam to prikaže na ovaj način neminovno je ekshibicionistička i tašta, usporediva jedino s meta-zajebancijama Andyja Kaufmanna. U nekim trenucima blentavo zabavan kao 'Jackass' u svijetu 'Entouragea', u drugima dosadan i monoton, ali često fascinantan film koji su kritičari unisono proglasili glupim, tričavim i samodopadnim, bez smisla za režiju i/ili zdravu pamet.
S druge strane, možda se radi o uspješno izvedenom pop artu za doba globalnih medija, začinjeno slavom, dekadencijom i prljavštinom. Ili samo jeftina provokacija, možda na kraju nije presudno. Kretivni tim Phoenix/Affleck zaslužuje barem peticu iz zalaganja. Oznaka dobrog filmoklepstva i dobrog filma jest da te potakne na razmišljanje, nešto što je 'I'm Still Here' kod mene itekako uspio. Pa onda, je l' dobar film? Ne znam, pogledajte ga. Je li to umjetnost - mnogo je zanimljivije pitanje.
