Ukratko, kaznena prijava kaže – uz ozbiljne dokaze – da su liječnici onkolozi primali povelik novac da bi veoma skupe lijekove, citostatike i druge, nabavljali upravo od tih farmaceutskih tvrtki u količinama koje, navodno, uvelike prelaze stvarne potrebe njihove klinike, tj. instituta.

Naravno da je odmah nastala panika po novinama, uz neizbježnu igru na sentimentalnost: to je dječja onkologija, davali su povećane doze citostatika, ubojice djece i slične bedastoće i slatku građansku jezu. Trebalo je nekoliko dana da razboriti liječnici uvjere javnost da se citostatici ne mogu dozirati mimo propisane terapije, jer da bi pacijenti onda pomrli ili se razboljeli još više. Nitko, međutim, osim – nadamo se – policije nije razmotrio mogućnost preprodaje viška citostatika na crnom i prekograničnom farmaceutskom tržištu. Tu tražnja uvijek postoji: citostatici su skupi, kupilo ih je zdravstveno osiguranje iz proračuna, ako prikažemo da smo ih dali pacijentima, možemo ih po konkurentno jeftinoj cijeni uvaliti nekome i svi sretni - osim poreznih obveznika, ali tko je ikad mario za njih?

A onda je priča dobila novi, sočni i skandalozni obrt: seks, korupcija, osveta, jet-set! Prvo je procurila priča o navodnim orgijama dobrih doktora sa stanovitim damama eskortnog zanata u nekim iznajmljenim stanovima, što je javnost dočekala s uobičajeno perverznim uživanjem, bilo istina ili ne. Sve i da jeste, Srbija je slobodna zemlja sve dok se zabavljate o vlastitu trošku, a ne o trošku zdravstvenih osiguranika koji leže u neožbukanim bolnicama gdje žohari hodaju.

Ima još gore od toga: insajderi nam vele da je onu ljepoticu Katarinu Rebraču i njezine malverzacije s fondom za pomoć djeci oboljeloj od raka (o tome smo pisali ovdje) policiji otkucao upravo ovaj isti uhapšeni ravnatelj Onkološkog instituta dr. Borojević. Tu stvar postaje zanimljiva, jer postoje osnove za sumnju da su muljali zajedno. Naime, dobri doktor bio je, kažu, na smrt zaljubljen u ljepoticu Katarinu (nije mu za zamjeriti...), ali ona ni da čuje. Onda se on odlučio osvetiti. Bit će da je to bio potez nepromišljen: ni mjesec-dva kasnije policija hapsi cijelu ekipu majstora za citostatike. Zaključke možemo izvlačiti kako hoćemo.

Naravno da su velike farmaceutske multinacionalne tvrtke ostale nijeme i hladne kao lijepa Katarina naspram svojega doktora. Podmićivanje je njihova standardna operativna procedura (SOP), kao što smo lijepo vidjeli u toliko slučajeva, zaključno s ovim najnovijim čuvenim virusom gripe. U tome su slični svojoj braći u Kristu iz svih drugih velikih multinacionalnih korporacija (Daimler, na primjer), mada je njihova korupcija moralno odvratnija, jer ima veze s bolesnom djecom. Ako se, pak, desi da se okliznu i budu otkrivene, njihovi će umiješani namještenici biti kasnije utješeni, bez brige.

Mnogo je važnije nešto drugo: ljudi iz medicinske struke koji se u to razumiju kažu mi da to s narudžbama većih količina citostatika nego što se zaista potroši nije tako jednostavno. Naime, to teško da može proći bez znanja ministra zdravlja (to je u Srbiji vječiti i neuništivi Tomica Milosavljević: već desetu godinu bez obzira tko je na vlasti) i ljudi koji vode fondove zdravstvenog osiguranja. Narudžbe lijekova, poglavito ovih skupih, provjeravaju se i uspoređuju sa statistikom od prethodnih godina; istraga će se – nadamo se – pozabaviti i pitanjem koliki je porast obolijevanja od raka u posljednjih nekoliko godina i jesu li naručene količine citostatika taj rast pratile ili nisu. U svakom slučaju, međutim, potrošnja i do sada utvrđena imovina pohapšenih doktora i trgovaca medikamentima donekle premašuju njihova redovita primanja.

U cijelom tom cirkusu desilo se još nešto što je malo tko primijetio: bolesnici od raka ostali su po strani, zanemareni i zaboravljeni. Institut je noseći stup srbijanske onkologije; pohapšena je ekipa vrhunskih liječnika, pogotovo iz oblasti dječje onkologije; pritisak na alternativne bolnice (naročito Vojno-medicinsku akademiju) raste do paničnih razmjera i ljudi ne mogu prihvatiti sve pacijente i opslužiti ih na vrijeme. Dok ta tužna priča traje i nitko je ne registrira, tabloidi i javnost naslađuju se gadostima iz doktorskih orgija, ljubomorama, osvetama i brojanjem tuđeg novca.

Pacijenti oboljeli od raka za to vrijeme tiho umiru.