Kada mi je kolega Rukavina javio da bih trebao napisati recenziju Goat Simulatora, mislio sam da mi pruža lagan, ugodan zadačić. Mislio sam da i on to misli. Sada znam da sam se grdo prevario. A i pitam se, u rijetkim trenucima lucidnosti, je li i on zapravo znao…

Za one koji ne prate naše vijesti, Goat Simulator počeo je svoj život dijelom kao vic, dijelom kao testiranje mogućnosti Unreal enginea. Nitko povezan s tim projektom nije imao ikakvih planova pustiti igru u javnost u bilo kojem obliku osim blesavih videa na youtubeu. Naravno, kako to često biva, video je u roku od dva dana skupio milijun pogleda, a svaki od komentara je bio varijacija na temu “hoćem to igrat odmah sad, daj mi!!”. To nas dovodi do ovog trenutka, gdje sjedim suočen sa svojom tipkovnicom i bocom nečega na čemu jako optimistično (i slabo definirano) piše “rakija”. Teško je točno pretočiti u riječi onaj trenutak kada se cijeli svjetonazor jedne osobe prelomi, kada se dogodi unutarnja revolucija, prevrat svega što osoba cijeni i onoga u što vjeruje. Još je teže kada taj prevrat ne ostavi iza sebe ništa osim praznih obrisa i neodgovorenih pitanja. Možda će biti lakše ako krenem iz početka.

Recenzija je počela kao svaka druga. Jutarnja kava, pomalo nevoljko pregledavanje kakav krš od igre je danas na redu, blagi napadaj migrene kada se na listi pojavila fraza Goat Simulator. Igra se ubrzo pokrenula, samo kako bih otkrio da moje skupocjeno računalo nije sposobno renderirati sve detalje velebnog jarca bez dosta teškog zapinjanja. Sljedećih deset minuta podešavanja postavki proricalo je otkrića koja će uslijediti, ali to onda još nisam znao. Podešen na razinu detalja koju će smrtnička računala moći pokrenuti, simulator mi je pokazao miran, gotovo idiličan američki gradić. Na samom rubu nalazio sam se ja, teškim daskama odvojen od čovjeka i civilizacije. Poput one tete iz starih Appleovih reklama, moj se jarac probio kroz ogradu, usput osakativši nedužnog farmera, te krenuo u pohod na grad. Silazak u opći kaos bio je gotovo trenutan. Zdenko, kako sam ubrzo prozvao svog jarca, je naletio na grupu ljudi koji su protestirali u ime nekog nedefiniranog cilja. U nedostatku boljeg načina da pokažem svoju privrženost, uputio sam Zdenka da lizne jednog od ratobornih demonstratora. Zdenko me poslušao, na što se demonstrator neodvojivo zaljepio za isplaženu jezičinu. U panici, pokušao sam otrčati dalje, što je završilo vitlanjem nesretnog čovjeka poput mesnatog buzdovana koji je pokosio ostatak njegove ekipe. Zdenko i ja smo pokušali pobjeći s mjesta nesreće, ali kaos je neumoljivo slijedio. Eksplozije automobila, skršene nekretnine, razvaljeni tajni istraživački kompleksi - u roku od dvadeset minuta, cijeli se gradić našao pod opsadom.

Prva naznaka shvaćanja zabljesnula je kada sam uputio Zdenka da se popne na obližnju gradilišnu dizalicu, dok se jarac polako uspinjao, a njegova glava mlohavo udarala u svaku nadolazeću prečku poput pijanog studenta pred zatvorenim McDonald’som. Prava realizacija pogodila me malo kasnije, kada je veseli, ili barem nasmiješeni robot okinuo Zdenka gadnim krošeom ravno u njegovu rogatu njušku, lansirao ga u obližnju zgradu, gdje je ovaj probio zid, te se tamo bespomoćno zaglavio. Tri minute gledanja u kozje dupe koje je onduliralo u sivoj geometriji iskristaliziralo je moju perspektivu do bolne oštrine. To je to, ovo je naslov koji je svaki od nas kritičara tražio. Sveti Gral. Igra koja je prava, neosporiva umjetnost. Život opisan, uvećan, uveličan, a zatim i potanko rastavljen pred gladnim očima publike.

Životna pitanja poput implikacija i cijene individualizma našla su svoj vrhunski izričaj u ovoj igri. Trenutak kada Zdenko probije ogradu, kako bi oslobodio svoj potencijal i istovremeno osakati obližnjeg farmera. Trenutak kada, testirajući svoj novi jet-pack za koji se toliko namučio, Zdenko uzrokuje eksploziju benzinske pumpe i tako desetkuje okolno stanovništvo. Sve to gradi svijet u kojem bivanje iznad prosjeka sa sobom povlači kaznu. U prvom redu, pate nedužni prolaznici, prosječni, obični ljudi, ali to nije sve. Ako Zdenko ustraje u svojim nietzscheanskim namjerama, ignorirajući okoliš i patnju koju uzrokuje, taj okoliš ima moć da ga uspori, sabotira, zadrži tamo gdje je svijet odlučio da mu je mjesto.

U tom trenu sam shvatio da ta migrena koja me morila zadnjih pola sata zapravo nije posljedica natezanja s lošom kamerom ili fizičkim bugovima. Ne, radilo se o psihosomatskoj glavobolji zbog težine znanja kojim me igra opteretila (ili rakije koju si popio op.ur.). Goat Simulator, a samim time i čitav ljudski život, zapravo je bezizlazna tragedija. Svi smo mi, kao i Zdenko, suočeni s jednostavnim, brutalnim izborom. Ignorirati svoje snove, svoj potencijal, i ostati duboko, esencijalno nesretni, ili poći svojim putem, izboriti se za svoje ciljeve i pritom se izolirati od svih oko nas, oglušiti se na patnju onih koje žrtvujemo u svojoj potrazi za višim ciljem. Zdenko je svoje nepovratno odabrao, izbor koji je kulminirao žrtvom petero smrtnika na sotonističkom pentagramu, faustijanski dogovor koji pruža beskonačnu moć u zamjenu za žrtvu svoje preostale čovječnosti. Ili možda kozastosti.

Ime: Goat Simulator
Žanr: Simulacija
Developer: Coffee Stain Studios
Platforme: PC