Fizika

Neki bi to nazvali blasfemijom, neki benignim, a neki malignim neukusom, ali ja volim reći da imam indie pristup kulturi, umjetnosti i književnosti, posebno što se vizuala tiče. Volim kombinirati crveno i zeleno i kad nije Božić, žuto i ljubičasto, vunu i svilu, i hrčkovski volim knjige, pod kojima, kao i Hrvatski jezični portal, podrazumijevam više listova s tekstom i/ili slikama povezanih zajedničkim hrptom koji su namijenjeni da kao cjelina služe čitanju ili proučavanju, svih boja i oblika. U mojoj se kućnoj biblioteci odvajkada nalaze, jedna blizu druge, Biblija i Talmud (a između 'Da Vincijev kod', provokacije radi), Coelho i Houellebecq, Aralica i Kundera, Petar Pan i Kandaul. Dijalog subverzivno posloženih i tek naizgled oprečnih formi vodi se svaki dan među okomitim članovima mojih polica. Nives je jedno vrijeme bila u horizontali, sve dok je nisam stavila u sendvič između Sloterdijka i Dostojevkog. Saramago i rani Schiller bili su spareni dosadno, abecedno, ali otkad mi se 'Sljepoća' preselila na noćni ormarić, 'Razbojnici' su ostali nestabilni i sami.

I ne bi mi vjerojatno sinulo da bi Vlatka mogla zauzeti nobelovsko mjesto da nije bilo maestralno komponiranog komparatističkog osvrta Tomislava Čadeža u Nedjeljnom Jutarnjem. U hipu sam odlučila da ću učiniti Vlatku Friedrichovom cimericom, jer zanesenost kojom Tomislav govori o izvanrednom štivu za sva godišnja doba učinila mi se vrijednom Schillerove romantičarske faze. Ostavila sam, dakle, tih 49,90 kuna konsterniranoj trafikantici specijaliziranoj za prodaju taksenih maraka, epoksidne smole, plavih koverti i kondoma te odnijela svoj plijen doma, odlučna da u njemu pomno pročitam neke netaknute razine.

Metafizika

Neću, dakle, analitički uroniti u 'nimalo jednostavnu strukturu i napetu fabulu', već ću se, osviješteno multimedijalno i oslanjajući se na vlastitu interpretaciju ruskog formalizma, posvetiti ponajprije naslovnici

Blijeda ženska figura poluotvorenih očiju na bijeloj podlozi dominira naslovnicom. Razbarušenu kosu boje meda mrsi nevidljiv povjetarac. Čak i da nema predimenzioniranog potpisa i naslova, pogodili bismo: riječ je o Evi, izgnanoj iz raja, citatu istoimene Masacciove slike, na kojoj Adam skriva lice, a Eva na isti način, kao putena mlada žena, grudi.

Na ovom mjestu želim uputiti javnu zahvalu Vlatki, Janki Carev i Viktoru Dragi što su nas poštedjeli golog Dikana Radeljaka u ulozi Adama na zadnjoj korici - Vlatka u negativu mnogo plastičnije i oku ugodnije zatvara pripovjedni krug.

Moto je važan element književnog teksta, a još je važniji u tekstu s književnim pretenzijama. To vam je ono gdje autori obično citiraju nekoga da se vidi koliko su načitani, a može poslužiti i kao teaser.

Slijedeći dugu tradiciju književnih velikana poput Thomasa Hardyja i Jamesa Joycea, i autorica poseže za uvodnim motom, ali poigrava se ustaljenom formom. Četiri retka zvuče kao nešto što smo već mnogo puta čuli, ali što se s razlogom perpetuira. Ludistički moment je izražen i u izostanku potpisa, tako da se već u startu pitamo jesu li korijeni ipak u dugoj tradiciji istočne misli ili iza mota stoji autorica sama. Ili Paolo Coelho. Ili Rhonda Byrne. Elizabeth Gilbert ima prevelik ironijski odmak.

Između mota i zahvale, na koju ću se sljedeću osvrnuti, postoje ta neka poglavlja, bez broja, naslova i s izraženim inicijalom, čijim su se sadržajem detaljno pozabavili tabloidi, dnevni tisak i mozaične emisije. Ideju da se premetanjem prvih slova poglavlja može sastaviti rečenica još razrađujem, u uskoj suradnji s majstorima kombinatorike.

I na kraju, zahvala: u ovakvom proširenom obliku ona je nešto tipičnija za publicistiku ili doktorske disertacije, ali kako se autorica vjerojatno neće obresti ni u jednom od žanrova, neka.

Sakralni pacifizam, obilje didaktičkih metafora te eksplicitno miješanje stvarnog života i književne stvarnosti dominantni su elementi zahvale. Unatoč svim životnim nedaćama koje su glavni pokretači teksta, iz nje izbija optimizam i nepokolebljiva radost življenja. I sapienti sat!

Bez trećega

Mada Englezi kažu da sve dobre stvari dolaze po tri, ovaj će moj primjer pomnog čitanja zasad ostati diptih s potencijalom proširenja. Postmodernizam nas je naučio da smo mi čitatelji sukreatori naizgled završenih tekstova, pa neka si svatko složi svoj treći element. I bez prestrogih vrijednosnih sudova, molim. Vlatka ima svoj ISBN u NSK-u, većina vas i moja malenkost nemamo.