U Europskoj uniji i pred vratima Europske unije sve je moguće, ali ipak nije moguće baš sve za svakoga.

Već desetak godina Belgija, koja trenutno predsjedava Europskom unijom (a u Belgiji se nalazi i Bruxelles) živi u stanju 'permanentnog političkog kaosa' koji prijeti općim državnim raspadom, dok je o nekim izrazito važnim hrvatskim pitanjima (prekid slovenske blokade) u ulozi predsjedavajućeg EU-a odlučivala Češka Republika, u kojoj je usred mandata vlada propala u parlamentu. I nove i stare članice Unije žive svoje burne političke živote i bez obzira na Europsku uniju, dok su i u nekim zemljama kandidatkinjama (Portugal) vlade propadale usred prevažnih europskih pregovora.

Tako ni najveći domaći problemi ne moraju biti presudni za politički opstanak u Europskoj uniji, čak i kada ugrožavaju samu Uniju, kao što to trenutno čini Grčka, a prijete Portugal, Španjolska i Irska, pa su tek ovog tjedna Angela Merkel i Nicolas Sarkozy odlučili da se negdje do 2013. godine ipak mora dopuniti jedva izboreni Lisabonski ugovor, kako bi se mogle bar politički kazniti (uskrata prava glasa) zemlje koje se poigravaju s općom europskom sudbinom. Neuspješne i omrznute vlade mogu pasti bilo gdje i bilo kada, ali svaki pad vlade u svakoj zemlji ipak ne izaziva iste odjeke i posljedice i u složenim međunarodnim odnosima. Pogotovo za Hrvatsku, od koje se javno traži da u trenutku ulaska u Europu već bude bolja od Europe.

U tome se Hrvatska našla između čekića i nakovnja. Nema dvojbe da se Europa ne može službeno umiješati u hrvatsku krizu ili javno odlučivati o sudbini prijevremenih izbora. Ona službeno mora ostati sa strane, ali nije svejedno hoće li većina pljeskati ili mahati prstom opomene, u slučaju da se samo pola godine prije konačnog okončanja pregovora u Hrvatskoj radikalno promijeni vlada.

Kako se sada čini, neki ne žele da se Hrvatska suoči s tom vrstom radikalnog političkog pospremanja u trenutku kada vlada Jadranke Kosor poslušno rješava odnose sa susjedima, a svojom borbom protiv korupcije (ili bar partijskim čistkama) može poslužiti kao primjer za ostalu razuzdanu balkansku dječurliju.

Ukoliko bi Hrvatska ipak ušla u Uniju do 2013. godine bez velikih trzavica, bilo bi moguće potpisati i osobito važni pristupni ugovor, koji se ne bi ticao samo Hrvatske. Još iz vremena pregovora oko usvajanja Lisabonskog ugovora, ostalo je nešto ustupaka koja je većina učinila tvrdoglavoj manjini (kao u slučaju Poljske i Češke), a sada ih treba i pravno utvrditi prvim novim ugovorom, a u taj bi se hrvatski ugovor mogle ugraditi i moguće kazne za sve one koji bi Uniju bilo kada dovodili u presudne financijske i gospodarske krize.

Europa je preplavljena štrajkovima, općom gospodarskom neizvjesnošću i brojnim geostrateškim izazovima, pa bi brzi i neometani prijam Hrvatske, barem za desetak narednih godina neugodno pitanje 'balkanskih proširenja' skinuo s ionako prenatrpanog europskog dnevnog reda, a jedva da ima nekakve dvojbe, da bi ona vrsta prijevremenih izbora, iz koje se ne bi rodila odlučujuća većina (i ovakav HDZ ostaje umjetnikom političkog preživljavanja, a čak i mnogo odlučnija oporba ne može jamčiti čvrste koalicijske dogovore), otvorila samo nove europske probleme u zajednici u kojoj mnogi jedva dišu na gospodarske škrge.

Ovoga trenutka Washington, Njemačka i Austrija – kako se čini - i dalje podupiru Jadranku Kosor 'zbog borbe protiv korupcije' i nedvojbene euroatlantske lojalnosti, dok u Europskoj uniji postoje i mnogi drugi koji sve manje i manje podupiru ovu vladu, koja se s jedne strane hvali borbom za pravnu državu, a s druge žmiri na politikantske odluke Ustavnog suda, i vladu koja nema ni znanja, ni volje, ni snage da se izvuče iz gospodarske krize.

Upravo su ova vlada i ovakav HDZ Hrvatsku pretvorili u gospodarskog bolesnika i novu 'malu Grčku', koja bi i u Uniji samo prošila zarazu neuspješnih, nesposobnih, neodgovornih i rasipnih članica. Nema dvojbe da u nekim krugovima vlada i svojevrstan zazor oprema SDP-u, koji je u nekim pitanjima oko Arbitražnog sporazuma sa Slovenijom, pa i u raspravama oko NATO-pakta, bar iz taktičkih razloga, svrstan u 'salonske euroskeptike'. A nekima bi odgovaralo da Hrvatska prokocka svoje europske šanse već i zbog nekih drugih balkanskih ljubavi, a drugima poslužilo kao konačni dokaz da cijelu ovu regiju treba zauvijek preseliti u europsku čekaonicu.

Tako ne govore istinu ni oni koji tvrde da bez Jadranke Kosor nema obećanog završetka pregovora, kao ni oni koji govore da prijevremena promjena vlade u kriznoj situaciji ne bi imala baš nikakvog utjecaja na hrvatski ulazak u Europsku uniju.

U znaku ovih neizvjesnosti, oporba bi trebala učiniti sve da uvjeri i one posljednje skeptike da se o neometanom nastavku pregovora i sklapanju ugovora s Unijom ne pregovara s figom u džepu, a svakako bi trebala dokazati da će borbu protiv korupcije i sama odlučno nastaviti i s ovim i ovakvim Mladenom Bajićem i kada se radi o mangupima u vlastitim redovima, dok je Jadranka Kosor već potrošila gotovo sve preostalo vrijeme u uzaludnim obećanjima privrednog oporavka, a cijelu zemlju uvukla u prljave unutarstranačke obračune.

Ona se hvali Europom, a ne rješava ključna gospodarska pitanja, dok se mnogi boje da bi HDZ 'ponovno postao HDZ' čim bi, s ovakvom vladom, Hrvatska ušla u EU. I time bi Europa dobila – još jednu Grčku kad je riječ o gospodarstvu, a Bugarsku i Rumunjsku kad se radi o korupciji i autokraciji.