Predrag Matić – Fred u jesen 1991. godine branio je svoj Vukovar i potom završio u zatočeništvu srbijanskih logora. Svoj je ratni put, zarobljavanje, logoraških devet mjeseci i izlazak na slobodu opisao u knjizi 'Ništa lažno'. Danas je ministar branitelja i jedan od ljudi u Milanovićevoj vladi kojima javnost u Hrvatskoj daje najviše ocjene. Na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara ponovno će biti u Koloni sjećanja
I ove će godine, 18. studenog, Kolona sjećanja proći ulicama Vukovara istim onim putem kojim je pola grada prognano iz svojih domova prije 21 godinu. U toj ste komemorativnoj koloni već godinama. Kakvi osjećaji Vas prožimaju kad stanete rame uz rame sa svojim suborcima, prijateljima i susjedima?
Osjećaji koje me prožimaju dok u Koloni sjećanja hodam uz svoje Vukovarce su teško iskazivi. Dok se sad prisjećam pada Vukovara i svih obljetnica Pada kojima sam prisustvovao, pitam se je li ijedna trauma i njezino preživljavanje uopće iskaziva.
Ali, evo, pokušat ću odgovoriti. Prije svega, to su pomiješani osjećaji. Istovremeno je prisutna neizmjerna tuga zbog smrti mojih prijatelja, susjeda, sugrađana, pa i grada u cijelosti ako hoćete, ali prisutan je i ponos i dostojanstvo što smo to sve ipak preživjeli, na koncu pobijedili te krenuli u obnovu grada i naših života.
Na čelu kolone, zajedno s obiteljima žrtava, uglavnom su oni koji su branili Vukovar u jesen '91. Budući da ste i vi vukovarski branitelj – hoćete li biti među svojim prijateljima u prvim redovima ili, kao dio protokola, u dijelu kolone predviđenom za državni vrh?
Mogao bih potpuno populistički odgovoriti: 'Da, naravno da ću u Koloni sjećanja biti među svojim prijateljima i suborcima, među svojim Vukovarcima.' Međutim, to neće biti tako, ali ne zato što ja to ne želim, nego zato što ja u Koloni sjećanja dolazim kao ministar branitelja u Vladi RH i toga bih se htio držati, što iz poštovanja prema svojoj funkciji, što iz želje da se ne izdvajam od svojih kolega, a mnogi su među njima također bili branitelji.
Ipak, Vukovarci znaju koliko sam ja često u Vukovaru, a, osim toga, i ove ću godine doći par dana prije same obljetnice upravo kako bih bio s građanima Vukovara. Vjerujem da mi nitko neće zamjerati što sam u Koloni sjećanja ipak u dijelu protokola predviđenom za dužnosnike. Uostalom, nijedan protokol ne može otkriti emocije koje nosim ja ili bilo tko od mojih kolega.
Često se u posljednje vrijeme, u kontekstu priče o objavi Registra hrvatskih branitelja, govorilo o pravim i lažnim braniteljima. Vrijeđa li Vukovarce, pogotovo one koji su tri mjeseca branili grad u nemogućim uvjetima, činjenica da su neki i zlouporabili svoju ulogu u Domovinskom ratu i prikazali se braniteljima, a da to nisu bili?
Kao Vukovarca i branitelja iznimno me vrijeđa činjenica da postoje osobe koje se lažno predstavljaju kao branitelji. Još me više vrijeđa što postojanje takvih osoba umanjuje povijesnu ulogu istinskih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata. Na koncu, osobe koje se lažno predstavljaju kao hrvatski branitelji utječu i na stvaranje slike o Domovinskom ratu kao prilici za rješenje svih imovinskih problema kroz prava koja pripadaju hrvatskim braniteljima.
Vukovar danas, barem fizički, izgleda potpuno drugačije – u najvećoj mjeri obnovljen i bez puno vidljivih tragova rata. No jesu li i njegovi građani 'obnovljeni', odnosno oporavljeni od teških trauma i kako na njima ublažiti tragove rata?
Naravno, Vukovar se u urbanističkom smislu u većem dijelu obnovio i bit će obnovljen do kraja. Sigurno će u budućnosti, uvjeren sam, biti ljepši nego ikad.
Međutim, tragovi traume ostaju i ostajat će dok god ne dođu neke nove generacije Vukovaraca potpuno neopterećene prošlošću grada. Ono što je, međutim, bitno jest da se ta trauma nikad ne zaboravi jer je ona točka na kojoj se povijest grada Vukovara prelomila i od koje uvijek treba kretati kad se zamišlja ljepši, bolji, otvoreniji i tolerantniji Vukovar.
Kad je u pitanju pomoć samim Vukovarcima da ublaže tragove rata koje nose u sebi, s obzirom na odmak od 21 godine, mislim da psihološka, psihijatrijska ili bilo koja druga medicinska pomoć više nisu potrebne u obujmu u kojemu su bile potrebne prethodnih godina. Ono što je Vukovaru i Vukovarcima sada potrebno jest, prije svega, mogućnost zapošljavanja, zatim su tu kulturni sadržaji koje mogu posjetiti, sportski i građanski programi u koje se mogu uključiti te, na koncu, svi oni ostali sadržaji normalnog grada koje, primjerice, imaju Rijeka ili Zagreb.
Zapravo, za ublažavanje tragova rata na Vukovarcima ključno je to da sami Vukovarci, ali i svi ostali građani RH, o Vukovaru počnu misliti kao o gradu koji ima budućnost, a ne samo kao o gradu koji ima povijest, ma kako ona tragična bila.
Što je za Vukovar potrebno učiniti danas da žrtva koju su podnijeli svi oni koji su se suprotstavili znatno moćnijem neprijatelju i branili grad, ne bude uzaludna?
Da vukovarska tragedija ne bi bila uzaludna i da ne bi bila progutana u neumitnom hodu povijesti, potrebno je raditi na kulturi i politici pamćenja
Potrebno je identificirati i popisati sve žrtve napada na Vukovar, potrebno je napraviti popise svih vukovarskih branitelja, potrebno je osnovati javnu ustanovu Memorijalni centar 'Vukovar' te je potrebno svim braniteljima grada odati priznanje koje zaslužuju.
No, najviše od svega je potrebno raditi na potpunom i istinitom obrazovanju mladih generacija o tome što je Vukovar u hrvatskoj povijesti i što se u Vukovaru uistinu dogodilo.
Koje su, po Vama, ključne prednosti Vukovara i njegovih žitelja koje će mu pomoći da u potpunosti stane na noge i, kao nekad, bude grad poželjnog življenja?
Ključna točka o koju se Vukovarci mogu uprijeti u nastojanjima da vrate život u svoj grad jest to što su i oni i njihov grad preživjeli nevjerojatnu tragediju. Upravo činjenica da su ostali živi, da su se vratili, da su grad u većoj mjeri obnovili i da ipak, unatoč razaranju i trenutnoj ekonomskoj krizi, uspijevaju naći posao, treba im biti poticaj za nastavak ulaganja u sebe i u Vukovar.
Osim toga, Vukovar ima i tu prednost što je lučki grad na jednoj od najvećih europskih rijeka, kao i to da je grad koji gotovo stoji na granici četiriju država: Hrvatske, Srbije, Mađarske i BiH. Ne treba, na kraju, zaboraviti ni to da je Vukovar grad koji je prije rata imao najviše nacionalnih manjina u strukturi stanovništva, a manjine su blago svake sredine.
Na kraju, koji su to razlozi zbog kojih se rado vraćate u Vukovar?
Zar je potreban veći razlog od povratka u grad u kojemu žive moji roditelji, prijatelji i susjedi, u grad u kojemu sam proveo djetinjstvo i mladost? Uz Vukovar me vežu najljepše, ali i one druge uspomene, i uvijek ću mu se rado vraćati.