Vulkani su nama u Hrvatskoj sve do prošloga mjeseca bili teška egzotika. Planine iz kojih sukljaju dimni stupovi ili rijeke lave viđali smo samo u dokumentarcima ili povremenim vijestima iz dalekih krajeva.  Nama najbliži vulkan, Vezuv u Italiji, posljednji je put eruptirao još 1944. godine i otada

je relativno miran. Na sreću, posljedice te erupcije nisu bile ni približno katastrofalne kao one koje je izazvala erupcija Vezuva 79. godine kada su u potpunosti uništeni rimski gradovi Pompeji i Herkulaneum, a život je izgubilo između 10 i 25 tisuća osoba.  

Zašto baš Island?
Prošloga mjeseca na jugu Islanda eruptirao je vulkan Eyjafjallajokull izbacivši do visine 10 kilometara golemu količinu vulkanske prašine. Vulkanska aktivnost na Islandu nije nepoznanica - nedaleko od Eyjafjallajokulla nalazi se donedavno najpoznatiji islandski vulkan Hekla, kojeg su u srednjem vijeku zvali vratima pakla, a južno od Islanda nalazi se otok Surtsey koji je nastao u podmorskoj erupciji koja je počela 1963, a završila 1967. godine i rezultirala rađanjem tog otoka.
Island se nalazi točno na srednjeatlantskom grebenu, podmorskom planinskom lancu dugom 10.000 kilometara i visine oko tri kilometra od morskoga dna. Srednjeatlantski greben se proteže od Islanda do Antarktike i najduži je planinski lanac na svijetu. Najviši vrhovi grebena uzdižu se iznad razine Atlantika i čine otoke, poput Azora ili Islanda. Magma, rastopljena masa stijena iz dubljih dijelova Zemlje, izlazi kroz greben i razmiče tektonske ploče. Taj proces uglavnom teče polako i nezamijećeno na većem dijelu grebena, no na nekim dijelovima poput Islanda magma pod pritiskom izbija na površinu tvoreći vulkan.

Vatreni prsten
Srednjeatlantski greben nije jedino mjesto na planetu na kojem ima vulkana. Štoviše, vulkana je puno više na takozvanom Vatrenom prstenu (Ring of Fire), koji okružuje pacifički bazen i proteže se poput luka od zapadne obale Južne Amerike, preko Aljaske, poluotoka Kamčatke, pa sve do Indonezije. Od oko 550 aktivnih vulkana na svijetu, više od 70 posto okružuje Tihi ocean. Za razliku od islandskih vulkana, vulkani Vatrenog prstena nalaze se na područjima sudara dviju tektonskih ploča. Kod takvih, takozvanih konvergentnih spojeva ploča, jedna ploča podvlači se pod drugu i 'uranja' uZemljinu utrobu. Mjesto takvog 'silaska' ploče u Zemlju naziva se zona subdukcije, a vulkani se najčešće nalaze na onoj ploči ispod koje se podvlači druga ploča. Vulkani Vatrenog prstena razorniji su od većine ostalih vulkana i većina najrazornijih erupcija dogodila se upravo tamo.

Najveće erupcije
Vulkan Pinatubo, nedaleko od glavnog grada Filipina probudio se nakon šest stoljeća mirovanja i 1991. eruptirao drugom najsnažnijom erupcijom u 20. stoljeću. Poginulo je 800 ljudi, a sto tisuća je ostalo bez doma. Vulkan je u atmosferu izbacio 15 milijuna tona sumporovog dioksida, što je dovelo do pada globalne temperature za 0,4 do 0,5 stupnjeva Celzija u sljedećih nekoliko godina.

Erupcija vulkana Krakatoa u Pacifiku 1883. godine prva je detaljnije proučena vulkanska erupcija. Erupcija se čula na udaljenosti od gotovo četiri tisuće

kilometara, a bila je ekvivalentna eksploziji bombe od 200 megatona. Vulkan je u atmosferu izbacio 18 kubičnih kilometara vulkanskog pepela na visinu od 80 kilometara. Tsunami uzrokovan erupcijom izazvao je smrt 34 tisuće ljudi, a još dvije tisuće osoba poginulo je od piroklastične lavine užarenih vulkanskih čestica i  pepela.

Ipak, nijedna zabilježena vulkanska erupcija se po snazi ne može mjeriti s erupcijom supervulkana Toba na otoku Sumatri prije 74 tisuće godina. Ta je erupcija izbacila je 2,5 tisuće kubičnih kilometara magme. Za usporedbu, erupcija Krakatau izbacila je 12 kubičnih kilometara magme. Smatra se da je erupcija Tobe spustila globalnu temperaturu za cijelih 10 stupnjeva Celzija, a da je vulkanski pepeo uzrokovao smanjenje šumskih površina na Zemlji i širenje travnatih ravnica te na taj način promijenio tijek evolucije čovjeka. S druge strane, neki noviji rezultati prezentirani ove godine sugeriraju da utjecaj te erupcije, iako je značajan, nije imao baš toliki efekt na okoliš i na čovjekov razvoj. Neovisno o dosegu efekata te erupcije, činjenica je da se radilo o najsnažnijoj erupciji u posljednjih dva milijuna godina.

Supervulkani
Znanstvenici supervulkane definiraju kao vulkane koji su u stanju izbaciti barem 300 kubičnih kilometara magme tijekom erupcije, a u jednoj takvoj erupciji nastao je i današnji nacionalni park Yellowstone u Americi. Smatra se da je ta erupcija spustila globalnu temperaturu  za jedan Celzijev stupanj.

Nakon erupcije nastala je dolina koja čini veći dio današnjeg Yellowstonea. Doline nastale urušavanjem vulkana nakon snažne erupcije nazivaju se kaldere. Neke kaldere se vremenom napune vodom i nastanu vulkanska jezera. Primjer takvog jezera je površinom najveće novozelandsko jezero, Taupo.
Nedavna erupcija vulkana na Islandu nije najgora erupcija koja bi se mogla dogoditi. Međutim, na Islandu za sada drijema nekoliko potencijalno znatno opasnijih vulkana, poput Hekle, Katle ili Lakija. Njihove erupcije mogle bi imati veći efekt na Europu, i to ne samo na blokadu zračnoga prometa. Erupcija Katle mogla bi biti i do 100 puta jača od sadašnje erupcije. Erupcija vulkana Laki 1783. godine izbacila je oblak od 120 milijuna tona sumporovog dioksida koji je kružio srednjom Europom, a procjenjuje se da je više od 20 tisuća Britanaca umrlo od posljedica trovanja.

Nemirni Eyjafjallajokull
Na sreću, erupcija Eyjafjallajokulla je u usporedbi s mogućim erupcijama prilično bezazlena. Stručnjaci predviđaju da neće imati niti značajniji efekt na europsku klimu. Usprkos tome učinak erupcije bio je katastrofalan za zračne prijevoznike. Europski avioprijevoznici i zračne luke i prije vulkana nisu bili u zavidnom položaju, a ovo je mnoge, osobito manje prijevoznike, dovelo do ruba egzistencije. Prema podacima udruge avioprijevoznika gubici zbog zabrane letova su iznosili u prosjeku 400 milijuna dolara dnevno. Da stvar bude gora, utvrdilo se da velik dio letova uopće nije trebao biti ukinut. Tko zna koliko bi još trajale zabrane letova da se aviokompanije nisu odlučile na probne letove koji su pokazali da nisu štetili zrakoplovima. Granica koncentracije vulkanske prašine pri kojoj se zabranjuju letovi je, zahvaljujući njima i dogovoru inženjera i znanstvenika, pomaknuta s nula na 0,002 g po kubičnom metru zraka. A ubuduće će i sami avioprijevoznici biti više uključeni u proces odlučivanja i procjene rizika. Uostalom, Eyjafjallajokull se ne smiruje i neće još neko vrijeme, te se stoga treba prilagoditi njemu uz što manje troškove i što veću sigurnost.