U dijelu presude koja se odnosi na udruženi zločinački pothvat spominje se i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, a poimence su navedeni i ministar obrane Gojko Šušak i načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske Janko Bobetko.

Što je to zapravo udruženi zločinački pothvat?

Sud je u svojim počecima, kad je rat još uvijek trajao, počeo sa suđenjima nižerangiranim počiniteljima. Na Haškom sudu vrlo je brzo došlo do odluke da se sudi užem broju višerangiranih vojnih i političkih dužnosnika koji su prema njihovu mišljenju bili najodgovorniji za ratove u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu nakon raspada bivše Jugoslavije.

Zbog toga je kroz statut suda razvijen novi oblik odgovornosti kako bi se moglo suditi visokorangiranim osobama od kojih većina nije izravno sudjelovala u izvršenju zločina, a koji je nazvan udruženi zločinački pothvat i temelji se na principu zapovjedne odgovornosti. Nekadašnja glavna haška tužiteljica Carla del Ponte posebno je voljela podizati optužnice na osnovi udruženog zločinačkog pothvata.

Haški sud je zbog tog koncepta često bio metom kritike jer se smatralo da se taj konstrukt koristi kako bi se lakše osudilo optužene kada ne postoji dovoljno materijalnih dokaza za njihovu krivnju.

Doktrina smatra članove skupine odgovornima za zločine koje počini cijela skupina i podrazumijeva kaznenu odgovornost pojedinca za zločine koje su počinili drugi u okviru zajedničkog plana.

Žalbeno vijeće Haškog suda u predmetu Tadić 1999. godine dalo je prvu eksplicitnu definiciju udruženog zločinačkog pothvata, prema kojoj je za ovo kazneno djelo nužno kumulativno postojanje triju elemenata: većeg broja osoba, postojanje zajedničkog plana, namjere ili cilja koji dovode do ili impliciraju činjenje zločina te sudjelovanje u zajedničkom pothvatu koji podrazumijeva činjenje zločina.

Ovakva konstrukcija omogućuje da se bilo kakav doprinos neke osobe izvršenju kaznenog djela druge osobe tretira kao sudjelovanje u tom kaznenom djelu, čak i kada optuženi nije bio svjestan, niti voljan sudjelovati u tome. Koncept odgovara tužiteljima jer im olakšava posao.

U slučaju Herceg-Bosna zaključeno je da je sukob između HVO-a i Armije BiH 1993.-1994. godine bio međunarodni sukob te da je većina zločina nad muslimanskim stanovništvom Herceg-Bosne za koje su se teretili optuženi počinjena u okviru udruženog zločinačkog pothvata u kojem je sudjelovao i dio političkog i vojnog vodstva Republike Hrvatske, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske Janka Bobetka.

Naime navodi se da je na osnovi dokaza vidljivo da su se snage Hrvatske vojske borile s pripadnicima HVO-a protiv Armije BiH, a da je Hrvatska imala opću kontrolu nad oružanim snagama i civilnim vlastima najprije Hrvatske zajednice, a potom Hrvatske Republike Herceg-Bosne.

Cilj udruženog zločinačkog pothvata, prema zaključcima presude, bio je uspostava hrvatskog entiteta u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine i njegovo pripajanje Hrvatskoj kako bi se ponovo ostvarilo ujedinjenje hrvatskog naroda u slučaju raspada BiH, odnosno da on postane neovisna država unutar BiH tijesno povezana s Hrvatskom.

Udruženi zločinački pothvat presuđen je i u slučaju Milana Martića, samozvanog čelnika pobunjenih hrvatskih Srba. Njega je Haški sud osudio na 35 godina zatvora kao sudionika zločinačkog pothvata kojem je na čelu stajao tadašnji srbijanski vlastodržac Slobodan Milošević.

Kao sudionici udruženog zločinačkog pothvata kojemu je cilj bilo osnivanje ujedinjenog srpskog teritorija nasilnim uklanjanjem nesrpskog stanovništva s područja pod Martićevom kontrolom u Hrvatskoj još se navode Blagoje Adžić, Milan Babić, Radmilo Bogdanović, Veljko Kadijević, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Vojislav Šešelj, Franko Simatović, Jovica Stanišić i Dragan Vasiljković.

Za zločinački pothvat tijekom operacije Oluja bili su optuženi i hrvatski generali Ante Gotovina, Mladen Markač i Ivan Čermak, također pod vodstvom predsjednika Franje Tuđmana, ali su ti navodi odbačeni u konačnoj presudi.