Zanimljiva je ta tendenciozna selektivnost prisutna u hrvatskom društvu. Nitko nikada nije vidio niti jedan dokument iz hrvatske povijesti potpisan ili u kojem se barem spominje fraza 'Za dom – spremni'. S druge strane, javno su pokazani brojni dokumenti iz vremena NDH koji završavaju upravo tim pozdravom. Ali, za veliki dio hrvatskog društva, uključujući brojne sportaše, pjevače, političare i što je najgore mlade ljude, iz nekog razloga to je nedovoljno, ili još gore, nebitno. Na taj fenomen davno je ironično upozorio filozof Hegel poznatom izjavom 'ako činjenice ne idu u prilog tezi, to gore po činjenice'.

Uz vrlo maliciozan pokušaj povijesnog revizionizma posljednji događaji ukazali su na još jednu činjenicu. Svi pokušaji da se te tri riječi prikažu kao stari hrvatski pozdrav predstavljali su obični kukavičluk! Kukavičluk onih koji nisu imali hrabrosti javno reći da ustvari podržavaju ustaški pokret i ono što su pripadnici tog pokreta činili. Odnedavno strah je očito popustio. U svezi s time sada se nameće još važnije pitanje. Na što su to točno oni 'spremni'? Svatko tko zna barem nešto o svijetu kakvog su nastojali stvoriti ustaše, odgovora na ovo pitanje moralo bi biti strah. Pa krenimo redom.

Uplašeni bi trebali biti svi hrvatski domoljubi zbog 'spremnosti' da se veliki dijelovi naše domovine, uključujući i veliki dio hrvatskog stanovništva poklone strancima. Strah bi trebala predstavljati i činjenica da se uzor traži u onima koji su pristali da Hrvatska ima status njemačke i talijanske kolonije iz koje bi dotični po potrebi izvlačili novac, sirovine i sva ostala bogatstva. Siguran sam da su u strahu i svi oni koji preziru diktaturu jedne stranke i jednog vođe, pljačku i oduzimanja imovine, cenzuru govorenja, pisanja i umjetničkog izražavanja (zanimljivo kako se komunističkom režimu upravo ove karakteristike ustaškog režima navode kao glavne mane). Ako i nisu u strahu, trebali bi biti. Jer se neslaganje s takvim društvom kažnjavalo zatvaranjem, javnim pogubljenjem, odvođenjem u logor. Naposljetku, iako ni ne znaju što im se sprema, zabrinuta bi trebala biti sva nedužna djeca, žene, starci ukoliko nisu hrvatske nacionalnosti i rimokatoličke vjeroispovijesti. U najboljem slučaju djeca će biti oduzeta majkama i dodijeljena 'ispravnim', rasno i nacionalno čistim obiteljima. Nažalost vjerojatniji scenarij je 'konačno rješenje' kakvo su ustaški mentori iz Trećeg Reicha namijenili Židovima i Romima (i ne samo njima).

Klasični revizionizam svodi se na isticanje pozitivnih i prešućivanje negativnih pojava u društvu. Oni koji na takav način analiziraju npr. Hitlerovu Njemačku ili Mussolinijevu Italiju zanemarit će teror, holokaust, nedemokraciju i razne neslobode, a istaknuti smanjenje nezaposlenosti, rast gospodarstva, izgradnju cesta i porast životnog standarda. Međutim, u slučaju NDH čak ako bi se revizionistički zažmirilo na sav teror, jednostavno nije moguće istaknuti pozitivne elemente. Obećanjima danima prije, a zakonskim odredbama donesenima nakon 10. travnja 1941. Hrvatska je, upravo suprotno svom nazivu, i službeno postala zavisna (od Italije i Njemačke). U političkom, ekonomskom i vojnom smislu. Stanovništvo je iz dana u dan živjelo sve lošije, često na rubu gladi. Nezaposlenost je rasla, kao i inflacija.

Uzevši sve navedeno u obzir stvarno bi volio čuti od onih koji veličaju NDH odgovor na pitanje koji to segment njezinog postojanja točno slave? Često se može čuti kako je samo proglašenje neovisnosti dovoljan razlog za slavljenje. Taj cilj opravdava sva sredstva. Čak i kolonijalni status u odnosu na Njemačku i Italiju, odricanje od teritorija, stanovništva, nedemokraciju, diktaturu, pljačku i masovna ubojstva, genocid, holokaust… Zar stvarno postoje ljudi koji mogu opravdavati navedena sredstva? Zar tako mogu razmišljati ljudi 21. stoljeća sa svim iskustvima koja su proživjeli u zadnjih nekoliko desetljeća? Zar tako mogu razmišljati ljudi koji se smatraju vjernicima religije koja propovijeda mir, toleranciju, bratstvo među narodima?

Video: Patrik Maček/Pixsell

A tko je kriv za ovakvo stanje u društvu? Krivi su svi oni koji žmire i ne reagiraju. Svi oni koji zanemaruju evidentan porast netolerancije i agresivnosti. Krivi su svi oni koji dopuštaju da se Hrvatsku voli mržnjom. Posebna je odgovornost na onima čiji je utjecaj na stavove u društvu najveći. U zadnjih dvadesetak godina često se mogla čuti konkretna osuda komunističkog režima, kritiziranje političara iz komunističkog perioda, kao i poziv na zabranu komunističkih simbola. Najglasniji u tome bili su bivši politički zatvorenici, katolički svećenici, političari, pjevači, glumci i sportaši desnog političkog svjetonazora. I to je u redu. Treba ukazivati na sve nepravde koje su društvu i pojedincima učinjene u ime komunizma. U tome bi trebali biti jedinstveni bez obzira na političke ili ideološke afinitete. Ali na isti način trebali bi postupiti kada je u pitanju i totalitarizam ustaškog pokreta.

Siguran sam da bi broj poklonika i slavljenika NDH postao znatno manji kada bi crkveni autoriteti nedvosmisleno poručili da je ustaštvo u suprotnosti s kršćanstvom, kada bi neki pjevači svojim obožavateljima objasnili da su Jasenovac i Gradiška Stara mjesta hrvatske sramote a ne slave, kada bi neki sportaši objasnili navijačima da su pozdravom 'Za dom – spremni' potpisivani zakoni kojima su nedužni ljudi odvođeni u logore, kada bi neki branitelji kao primjere junaštva navodili Blagu Zadru, Marijana Celjaka i Sinišu Glavaševića, a ne Rafaela Bobana i Juru Francetića. Naposljetku, kada bi predsjednici desnih, konzervativnih, demokršćanskih stranaka svojim biračima rekli da moderna demokratska Hrvatska mora biti zemlja tolerancije i uvažavanja različitosti, te kao takva apsolutna suprotnost Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ne zvuči teško, ne zahtjeva nikakva financijska sredstva, a rezultati bi sigurno bili vrlo brzo vidljivi. Potrebno je samo vjerovati u ispravnost takvog stava. Jednostavan, a možda ipak pretežak uvjet.