Nedostatak novca za programske sadržaje u kulturi ovoga je ljeta itekako vidljiv na domaćoj likovnoj sceni, koja oskudijeva atraktivnim izložbama. Globalno popularnih umjetničkih imena, koja magnetski privlače publiku po inozemnim metropolama, u nas odavno nema. Najzanimljiviji sadržaji nisu rezervirani za ljetne mjesece, koje domaće institucije u kontinentalnom dijelu zemlje uglavnom tretiraju kao idealno vrijeme za vlastite, raskošne godišnje odmore.

Tako u zagrebačkoj Galeriji Klovićevi dvori ignoriraju publiku čak dva mjeseca, od 15. srpnja, kada je zatvoren Četvrti hrvatski biennale ilustracije, do 13. rujna, kada je najavljeno otvorenje izložbe slikara Vatroslava Kuliša. Veliki broj turista koji svakoga ljeta obilazi zagrebačke znamenitosti naići će na zatvorena vrata te gornjogradske institucije, ali zato neće promašiti susjedni Muzej prekinutih veza, koji se svojim ljetnim radnim vremenom (9-22.30 sati) maksimalno približio posjetiteljima.

Privatni muzej kojem je prošle godine Europski muzejski forum dodijelio prestižnu nagradu Kenneth Hudson za inovativnost, ove je godine zauzeo visoko treće mjesto (iza Sljemena i Gornjeg grada) na top listi turistima najprivlačnijih atrakcija u Zagrebu. Popis su formirali korisnici TripAdvisora, jednog od najpoznatijih svjetskih web servisa posvećenih putovanjima. Posebno je pohvaljena izvrsna atmosfera koja vlada u Ćirilometodskoj 2, duhovito ozračje oko ljubavnih priča, odličan kafić i glazba koja dopire s gramofonskih ploča (!).

Ulaznica koju posjetitelj kupi u Muzeju prekinutih veza direktan je link za zagrebačku Laubu – kuću za ljude i umjetnost, koja se u toj kombinaciji (vrijedi i obratno) može razgledati za samo 10 kuna. U privatnom izložbenom prostoru kolekcionara Tomislava Klička, jednako kao u Muzeju prekinutih veza, nema ljetne pauze. Radi se od 15 do 23 sata, a svima koji se žele skloniti od žege na raspolaganju je izvanserijski obnovljena zgrada Laube (nekadašnja austrougarska jahaonica) s novim nestalnim postavom koji objedinjuje suvremena umjetnička djela s potpisom Marine Abramović, Lovre Artukovića, Brace Dimitrijevića, Ivana Fijolića, Nine Ivančić, Ivana Kožarića, Kristiana Kožula, Zlatana Vehabovića, Matka Vekića, Pume 34 i niza drugih zanimljivih autora.

Raskošan hlad moguće je pronaći i u Muzeju suvremene umjetnosti koji za ljetnih vrućina rado posjećuju stranci, čudeći se zašto golema zgrada u Novom Zagrebu cijeli dan zjapi prazna. Inozemnim gostima mlađe i srednje generacije uglavnom se sviđaju i zgrada i postav, ali nikako im ne ide u glavu zašto MSU nema više publike. Umjetnine razgledavaju u ekskluzivnim uvjetima, što za posjetitelje i nije loše jer u muzejima sličnoga tipa zna vladati prenaporna gužva.

Ako ljeto provodite u Zagrebu, popravite im rejting i svakako pogledajte izložbu iznimno duhovitih plakata koje je iz zbirke plakata MSU-a izvukla kustosica Kristina Bonjeković Stojković za potrebe izložbe „Ideje za plakat“ u NO galeriji. Ondje možete vidjeti kako je Boris Bućan za 8. salon mladih ubio crtane junake Walta Disneyja i Shakespeareu začepio usta s dudom za Dane mladoga teatra. Zanimljive su ironične šale na vlastiti (umjetnički) račun Gorana Trbuljaka i Mladena Stilinovića , angažirani komentari Gorkoga Žuvele (Ako u Splitu nema kazališta, tada nije potreban ni kazališni plakat), tipografske dosjetke i rebusi Mihajla Arsovskog koji od posjetitelja traži mentalni angažman, „Kralj Gordogan“ kojemu je Mirko Ilić stavio pendrek u ruku…

I ostali autori plakata zastupljeni na izložbi – poput Borisa Ljubičića, Željka Borčića i Dalibora Martinisa – vješto koriste različite tipove humora kako bi snažno privukli pozornost publike i prenijeli odgovarajuću poruku. Primjere izvrsno dizajniranih plakata s kraja šezdesetih te iz sedamdesetih i osamdesetih godina moguće je vidjeti i u Galeriji Forum, u kojoj je do rujna otvorena izložba „Galerija Forum – jedna zagrebačka priča“.

Izložba upozorava na slavnu povijest nekoć ugledne zagrebačke galerije koju je 1969. godine osnovala grupa umjetnika (Edo Murtić, Kosta A. Radovani, Raul Goldoni, Zlatko Prica, Oton Postružnik…), želeći stvoriti neovisan izlagački prostor, odmaknut od tadašnje krute institucionalne prakse.

Cilj im je bio popuniti logističku prazninu koju su na Zapadu odrađivale privatne komercijalne galerije i stvoriti dinamičnu galeriju preko koje će umjetnici prodavati svoja djela i osigurati međunarodnu razmjenu. Navodno nigdje u svijetu jedna grupa umjetnika nije tako dugo vodila galeriju. Priča bi možda funkcionirala i danas da nekadašnji ravnatelj KIC-a Zvonimir Lisinski zvani Baja nije 1996. godine rastjerao članove Foruma i Galeriju s vremenom pretvorio u privatnu prčiju, kakva je ostala i za vrijeme Gorana Pavletića.

Dolazak nove ravnateljice Gabrijele Krmpotić, čini se, označava kraj petnaestogodišnjega razdoblja u kojemu je na meniju Galerije Forum vladao ćušpajz. Izložba najavljuje povratak korijenima: uvođenje najviših standarda i proboj na međunarodnu scenu, što je super vijest za hrvatske umjetnike.