2018. GODINA MIJENJA SVE

Zapad kapitulira pred rastućim ekonomijama

10.08.2011 u 07:00

Bionic
Reading

Dužnička kriza u Europi i SAD-u politički su drukčije postavljene, no i jedna i druga pokazuju u istom pravcu – ekonomski model Zapada dotaknuo je strop. Ili dno, ovisno o perspektivi. S druge strane, brzorastuće ekonomije južnoameričkog i azijskog kontinenta, još početkom devedesetih slijepo crijevo globalnog gibanja kapitala, ne samo da su prošle kroz recesiju bez ozbiljnijih posljedica i uz činjenicu da duguju drugima malo do ništa, nego će od 2018. nadalje biti zaslužne za preko 50 posto svjetskog BDP-a, drži ugledni tjednik The Economist

Nove analize pokazuju da je sjevernoamerička ekonomija bila u daleko gorem stanju nego što su glasili katastrofični medijski naslovi nakon kolapsa tržišta hipotekarnih kredita, baš kao što prekooceansku supersilu čeka dugi period stagnacije bez obzira na podizanje gornje granice zaduživanja. Dijametralno drukčija je dijagnoza rastućih ekonomija. Od 2007. nadalje povećale su svoj udio u svjetskom gospodarstvu za 20 posto, navodi The Economist.

Britanski tjednik uzeo je MMF-ovu listu zemalja koje su u devedesetima smatrane državama u razvoju (prije nego je MMF napravio novu klasifikaciju prema kojoj Češka, Estonija ili Južna Koreja pripadaju razvijenim zemljama, opet sporno) te izmjerio njihov udio u globalnoj ekonomiji. Rezultati su zapanjujući.

Trenutačno je 38 posto svjetskog BDP-a u vlasništvu ekonomija u razvoju, dvostruko više nego 1990. Ukoliko kao kriterij uzmemo snagu kupovne moći i prevedemo u odnosne vrijednosti razvijenog svijeta, onda su zemlje u razvoju pretekle Zapad već 2008, a ove će godine biti zaslužne za 54 posto globalnog bruto društvenog proizvoda. Nadalje, prekretnica se bila i prošla godina kada je razvijajući svijet u zbroju premašio polovicu svjetskog izvoza. Kako su im plaće u strogo uzlaznoj putanji, uvoz im je također blizu polovice - 47 posto.

Rekordi pljušte nemilice: prošle su godine brzorastuće ekonomije prvi put privukle više od polovice svjetskih investicija. Očekivano, njihove investicije u druge države još su uvijek na skromnih 29 posto, no ta se brojka rapidno mijenja, ponajprije zahvaljujući kineskim novčanim rezervama i potrebi za sirovim rudama. No ako ćemo tražiti domenu u kojoj dotične zemlje ostavljaju za sobom sve zemlje Prvog svijeta, onda je to potrošnja energije – 60 posto (ukupne svjetske energije), 65 posto bakra, 75 posto čelika. Zanimljivo je da premda na njih otpada 55 posto sveukupne potrošnje nafte, još uvijek populacija brzorazvijajućih zemalja daleko zaostaje za zapadnim standardnom. Po glavi troše pet puta manje nafte.

Kina i Indija investiraju neusporedivo veći postotak BDP-a. 2010. SAD je investirao svega 16 posto svoga godišnjeg budžeta, u Kini je to bilo 49 posto. Za zapadne kompanije možda će nešto značiti informacija da su ekonomije u razvoju zaslužne za čak 49 posto svih maloprodajne trgovine, za 52 posto svih prodanih vozila i za 82 posto svih pretplata za mobitel

Da ne ispadne kako je na Zapadu baš sve trulo, The Economist navodi da je još uvijek 65 posto među 500 tvrtki s najvećim profitima bazirano u razvijenim zemljama. Isti je postotak i kapitalizacije na burzama. Premda razvijajuće ekonomije drže basnoslovnih 81 posto svjetskih deviznih rezervi (čitaj: Kina), još se uvijek ne mogu mjeriti s bogatstvom privatnog sektora u zemljama OECD-a (ponovo, ne računajući članice primljene nakon 1997).

Dugovi visokorazvijenih zemalja nekada su bili simptom napretka, danas su uteg oko vrata koji garantira dugi niz godina stagnacije ili, u nešto svjetlijem scenariju, razvoja u najboljoj tradiciji slow motiona. U tome leži i gorak okus najnovijeg kompromisa američkih demokrata i republikanca. Bez obzira na eventualni dogovor o poreznoj reformi i blagom kljaštrenju socijalnih programa u svrhu smanjenju deficita, izvjesno je da SAD čeka duga stagnacija. Za to vrijeme, zemlje u ekspresnom razvoju, neopterećene dugovima (na njih otpada svega 17 posto svjetskog državnog duga), izdašnim investicijama, razvojnim potencijalom i ogromnom populacijom koja otkriva čari života srednje klase te troši nemilice, jurišaju u novi svijet. Ostaje nam nadati se da na nekoj točki puta, kada ostave za sobom supersile s kraja dvadesetog stoljeća i prekroje mapu moći, neće završiti u kotlu uzrečice 'povijest se ponavlja'.