U komentarima sukoba predsjednika vlade i predsjednice republike nerijetko se javlja tvrdnja da Zoran Milanović nema 'kućnog odgoja'. Što je uopće 'kućni odgoj'? Što se krije iza te zlokobne i prijeteće fraze? Ništa drugo nego surova represija obiteljskog mikrofašizma: 'kako se kaže?', 'ne drži laktove na stolu!', 'jesi rekao hvala?', 'jesi čestitao predsjednici?'
U toj frazi sadržan je sav užas malograđanskog poimanja odgoja kao metode slamanja slobodne volje i masovne proizvodnje licemjera koji će puzati pred autoritetima i paziti da se ničim ne izdvajaju iz mase poslušnih podanika.
Da ne bude zabune, pristojnost je hvalevrijedna vrlina, ali isključivo ako proizlazi iz slobodnog i racionalnog izbora, iz savjesti koja ne robuje malograđanskim sablastima. Kakva korist od pristojnosti koja je nametnuta? Čovjek može postati slobodan i samosvjestan, pa i kreativan, tek kada se uspije osloboditi svih zabluda i zabrana koje mu je nametnuo 'kućni odgoj' ili barem kada ih nemilosrdno kritički preispita. To nije samo preduvjet sretnog, suverenog i samostalnog individualnog života nego i ljudskog napretka uopće.
S druge strane, pristojnost je potpuno nepoželjna u političkoj i ideološkoj borbi. Demokracija nije nedjeljni ručak složne bogobojazne obitelji nego nepristojnost, drskost i bezobrazluk kojima se političke gluposti izvrgavaju ruglu.
Zato su 'nepristojnosti' Zorana Milanovića prema predsjednici republike ono najbolje što je učinio u svojoj političkoj karijeri, njegov prvi pravi državnički potez, dašak svježeg zraka u političkom životu zemlje koja se guši od licemjerja i tabua. Ne čestitati izbornu pobjedu gospođi Grabar Kitarović i ne odazivati se na njene (ustavno neobvezujuće) pozive je moralni čin. Ignorirati osobu koja je eksponent one iste visceralno antidemokratske stranke čija je nacionalistička ideologija beznadno unakazila Hrvatsku nije samo stvar dobrog ukusa nego političke kulture i elementarne ljudske savjesti. Prozivati Zorana Milanovića zbog 'nepristojnosti' prema predstavniku stranke koja je izazvala društvenu katastrofu nesagledivih razmjera i koja se pritom nije libila fizičkih i mentalnih brutalnosti, težak je oblik moralnog ludila i potpune dezintegracije svih civilizacijskih kriterija u kojem bezazlena nepristojnost postaje grijeh, a o autoritarnoj brutalnosti se licemjerno šuti onako kao što se u boljim obiteljima – u potpunom skladu s visokim načelima 'kućnog odgoja' – šuti o kosturima u ormaru.
Milanoviću se također zamjera da svojim nestašlucima ignorira 'volju naroda'. Istina je, gospođa Grabar Kitarović dobila je većinu glasova na predsjedničkim izborima. Pa što? Nije 'narod' (što god to bilo, a nije ništa drugo nego heterogena skupina svakojakih pojedinaca) nepogrešivo božanstvo pred čijom voljom bi razumno i moralno biće trebalo ponizno ustuknuti i čije bi odluke trebale biti izuzete od bilo kakve moralne ili intelektualne analize. O trajnoj opasnosti da 'narod' može postati tiranin pisali su očevi demokracije još u osamnaestom stoljeću. Države jugoistočne Europe najsvježiji su povijesni dokaz da ljudska narav – osobito kada se artikulira kao 'volja naroda' – ima neodoljivu potrebu za iracionalnim, samoubilačkim, pa i ubilačkim, u svakom slučaju vrlo glupih odlukama.
Kako bilo, Zoran Milanović je na dobrom tragu kada u granicama ustava i zakona šikanira predsjednicu republike. Hrvatsku može spasiti samo oštar i nimalo pristojan – nipošto nasilan, sačuvaj Bože – politički i ideološki sukob. Jedinstvo nije samo odvratno nego je i pogubno. Većina demokratskih ustava omogućuje kohabitaciju šefa države i vlade iz različitih stranaka upravo zato da bi potakla blagotvornost političkog sukoba i istodobno ga zadržala u okvirima institucionalne procedure. Demokratski ustavi na svu sreću nikoga ne obvezuju na pristojnost. Problem je, međutim, u tome što Zoran Milanović – iako su njegovi nedužni bezobrazluci prema predsjednici republike beskrajno zabavni i osvježavajući – vjerojatno nije svjestan njihovog demokratskog i spasonosnog potencijala. U trenucima kada se Razum i Pamet superiorno cere ljudskoj gluposti u njeno ružno, smrtno ozbiljno lice ima nečeg veličanstvenog, nečeg poetskog, nečeg božanskog. Drski podsmijeh i prezriva psovka smrtni su neprijatelji tiranije, kako one kućne tako i državne.
Problem je, međutim, u tome što je SDP otpočetka bio pretjerano pristojan prema HDZ-u. Odabrao je bijedu Račanovog oportunizma i umjesto da bude beskompromisni protivnik – što su nalagali svi demokratski i moralni imperativi, osobito za vrijeme srpsko-hrvatskog rata – postao je suučesnik HDZ-a. Sa SDP-om ili bez njega, Hrvatska će krenuti putem moralnog i ekonomskog oporavka tek kada HDZ izvrgne ruglu i kada se bude tresla od grohotnog smijeha nad svim pothvatima i svetinjama te stranke. Kada se sita nasmije moći će i plakati za izgubljenim vremenom.
