U dosadašnjoj filmskoj produkciji na ovu temu imali ste se prilike uvjeriti da Hobiti, iako relativno maleni i naizgled ne posebno snažni, uvijek pobjeđuju. Moguće je da ste se zapitali zašto je to tako. Jedan od logičnih odgovora, naravno, jest taj da u bajkama s moralnim porukama pobjeda jednostavno mora biti na strani dobra. Ako ne uvijek, onda barem na kraju.

No ovu je priču moguće gledati i iz drugačije perspektive; mogli bismo je uvjetno nazvati znanstvenom. Uvjetno zato što znanstvena metoda nalaže da u svakom istraživanju koje želi biti vjerodostojno među čimbenicima koji su u korelaciji, odnosno koji pokazuju određenu povezanost, treba jasno odrediti one koji su kauzalni, dakle koji su uzrok određenog fenomena koji proučavamo, a ne popratna pojava, posljedica ili nešto slično.

Budući da je ovdje riječ o izmišljenim junacima, a njihov tvorac puna četiri desetljeća nije među živima, takvu je kauzalnost nemoguće sa sigurnošću utvrditi. No s druge strane ovakva situacija otvara mogućnost za zabavne znanstveno-edukativne spekulacije, osobito u blagdansko vrijeme i pred premijeru novog hita o Hobitima. Konačno Tolkien se usitinu potrudio svoje imaginarne svjetove detaljno i uvjerljivo opisati pa je za očekivati da će u njima vrijediti neke logične, prirodne zakonitosti.

U tom duhu skupina australskih znanstvenika objavila je u časopisu The Medical Journal of Australia studiju u kojoj je pokušala potvrditi hipotezu da u bajkama dobro uvijek pobjeđuje zlo zato što zli karakteri redovito obitavaju u mračnim područjima, zaziru od svjetlosti Sunca i jedu nezdravu hranu. Posljedica takvog načina života je da im u organizmu nedostaje vitamina D, a s njime i zdravlja, čvrstih kostiju, borbene moći te izdržljivosti.

Autori studije ističu da je vitamin D hormon koji se kod ljudi uglavnom sintetizira u koži kada je izložena ultraljubičastom zračenju. Stoga se ponekad zove sunčanim. Vitamina D također ima u određenim vrstama hrane koju smatramo zdravom, osobito u masnim ribama te u manjim količinama u žumanjku, siru, teletini, jetri i nekim gljivama. On ima važnu ulogu u metaboliranju kalcija, a njegov manjak može uzrokovati rahitis i osteomalaciju, odnosno poremećaj mineralizacije kostiju koji se očituje u mekim i slabim kostima. Vitamin D također utječe na imunološki sustav pa njegov manjak može pospješiti razvoj cijelog niza bolesti od multiple skleroze do tuberkuloze i disfunkcije pluća. Konačno on se povezuje i sa slabošću mišića.

Indeks zdravlja Tolkienovih likova

U studiji stručnjaci navode da Bilbo Baggins živi djelomično pod zemljom, međutim njegova kuća ima prozore, a osim toga on običava raditi u vrtu i pušiti lulu na suncu. To je konačno prizor u kojem ga prvi put upoznajemo. Hobiti također konzumiraju raznovrsnu hranu od kolača, preko čaja i vina, do sira, piletine, salata, voća i povrća. Slično vrijedi i za patuljke, koji, iako više borave u mraku, ipak nerijetko izlaze na površinu na sunce.

Za razliku od Hobita i patuljaka, trolovi izbjegavaju sunčevu svjetlost, a hrane se praktički isključivo mesom, odnosno ovčetinom. Oni jesu snažni, ali su glupi i usto skloni opijanju. Slične sklonosti mraku i lošoj prehrani pokazuju i Gollum, Goblini, pauci i ostali pripadnici snaga zla.

Australski je tim čak posebnom metodom, na temelju Tolkienovih opisa, napravio tabelu u kojoj je ocijenio zdravstvenu kvalitetu navika raznih likova, vrsta i naroda iz priča o Hobitu izraženu u razinama vitamina D koje su ocijenjene u rasponu od nula do četiri. Rezultati su pokazali da su razine vitamina D kod pozitivnih, pobjedničkih vrsta u prosjeku značajno više (3,4) nego kod zlih gubitnika (0,2) (pogledajte tabelu na ovom linku).

Autori pišu da bi bilo zanimljivo istražiti vrijedi li njihova hipoteza za sva Tolkienova djela te za bajke uopće.